Finuli su bali karnevala, maškara i ludih dana. Počinje Korizma. Zapravo, počela je ponoćnim otkucajima sa Zvonika onih alternativa Mara i Bara, zadnjim notama ultima od karnevala nakon kojih su svi pod maskama pošli doma, te prvim minutama Čiste srijede, poznatije kao Pepelnica, a potrajat će do Uskrsa, najvećeg katoličkog blagdana.
Odricanje od …
Korizma je vrijeme kada se sjećamo Isusovih četrdeset dana boravka u pustinji i četrdeset godina putovanja naroda izraelskog iz ropstva u slobodu. To je vrijeme pripreme za proslavu Kristove smrti i uskrsnuća, iskupljenja svih nas. U Korizmi kršćani trebaju postati sličnim Kristu odricanjem zla i grijeha, da bi s njim ušli u novi život. Smisao je odricanja i pokore u mirenju s Bogom, u otvaranju prema ljudima, premda će neki danas u našim, suvremenim danima sve to svesti tek na post i nemrs. Svi ćemo se, pomalo licemjerno i lažno prema samom sebi, odreći nečeg u tih četrdeset dana, netko jela, netko cigara, netko pića, nervozno očekujući dan kad će post i Korizma proći, kako bi u nekoliko dana nadoknadili sve što je propušteno. Tako smo se nakon ića i pića koje traje od Božića, probudili u sred Čiste srijede ili Pepelnica, te se odlučili „kao“ nečega odreći, a sve poradi što veće pokornosti i očišćenja grijeha. U rječnicima piše kako je pokora „ono što se čini kako bi se okajali grijesi“. Te velike i debele knjige kažu i kako je pokora „kazna, muka, nevolja, zlo“. Narod ima opet svoju za dane u koje smo ušli: „Čiji je grijeh, onoga je i pokora!“ što bismo preveli kao: „Svatko treba snositi posljedice svojih postupaka“. „Prisilna pokora Bogu se ne dopada“ vrijedi za sve one koji se odriču jer su čuli kako tako treba. Kako treba biti iskren u pokori kaže ova: Kome je do pokore svugdje nađe vreću s pepelom, stoga Vrjednije je popraviti se nego činiti pokoru. Toliko narod kojeg možeš varati i pokoriti jednom, dva put, ali ne uvijek. U svojoj „Opomeni“ Antun Branko Šimić pjeva svima znani stih: Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda, a pjesmu završava: Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde. Za nauk svima koji misle kako su nepogrješivi i nedodirljivi.
Karleto – još malo sjećanja
Kažu kako je nostalgija preostala zabava za one koji nemaju vjere u budućnost! A kako je nama vjera u budućnost nekako sve „tanja“, ajmo se iznova vratit u neke davne dane. Prisjećanje na Karla Sakića znanog Sakija probudilo je nostalgiju kod nekih. Pa krenu sjećanja. Jako je Karla volio pokojni Marko Brešković, znani nam Trubadur. Zvao ga je Karleto Trubadur, odajući mu i tim nadimkom poštivanje. I volio je o njemu pričat. U nekim gotovo izgubljenim papirićima zabilješki tih prisjećanja, pronalazim zapisanu jednu pjesmu Karla Sakija; „S Porporele, sa Straduna čujmo pjesme trubadura! Staro, mlado, svi ih vole, svi su uvijek dobre volje! Sve u znaku festivala, pod simbolom Libertasa! Cijelim svijetom nek se kliče tvoja pjesma Dubrovniče!“ Dok sam zapisivao, Marko mi je otpjevao uz napomenu kako je ta pjesma bila hit po Gradu kad je ljetnim taracama vladao Karlo. „U stilu sambe bi to on otpjevao!“ govorio je o Sakiju Marko. Ta pjesma u Sakijevoj izvedbi zabilježena je i u prilogu emisije „Trezor“ TV Beograd o Dubrovniku iz sredine sedamdesetih, a imate je za vidjet’ na „youtubu“! Karlo Saki bio je i veliki komičar, posebno kad bi s njim u duetu bio Renco Perce, također znani lik tih godina Grada. Voljeli su zajedno lumpovat, a kad bi došlo za platit, oba bi u glas;“ A za platit ko te pita, mi imamo druga Tita!“ Ostaje u pamćenju i zgoda iz pedesetih s Danča, gdje se Karlo Saki volio kupat. Dođe jednom neki lik iz Zagreba, faca, „trbušljaci“, prvak države u plivanju, pun sebe, te ga Karlo pozove na trku u plivanju. Tamo su tada trenirali plivači „Juga“. I zaplivaju, publika kazin, svi navijaju naravno za Sakija i on – pobjedi lika! Uzme šugaman i poruči mu; „Pripremi se za sutra, isto mjesto!“ Toliko o Sakiju za ovaj put. Očito će bit još sjećanja na njega.
… pa još malo u Kovačku
U Kovačkoj smo ulici. Točno na Prijekom, kad se krene sa Straduna, zadnja vrata na lijevo zadnjih godina prostorije su Caritasa. Iznad vrata te zadnje zgrade, kojima se u nju ulazi s Prijekog, stari je natpis isklesan u kamenu koji potvrđuje kako je tu nekad bio dom gdje je živio netko važan za Katedralu. A onda preko Prijekog u drugi dio Kovačke ulice. Dio ulice pun cvijeća. Kao i većina ulica na Prijekom. Prva zgrada i prvi ulaz na desno čeka me Frano Jerković. Priča mi kako je ta kuća prvo pripadala njegovom dundu, gosparu Ivu Jerkoviću, kojeg se sjećamo kao portira na Radio Dubrovniku. Iz arhive pronalazimo staru fotku, u sredini on, okružen ženama, kolegicama; onako na prvu prepoznajemo iza njega Maja Nodari i Marija Kaitner, Dokina majka. Kako se njegov dundo Ivo nikad nije ženio, doselio mu je i brat, pa obitelj, a nakon svih godina u njoj je sam Frano. Brat mu Luko dođe ljeti, na koji dan iz Londona, a pamtimo ga kao sjajnog DJ iz „Zelene naranče“ i glazbenog urednika Radio Dubrovnika. Obojica, i Frano i Luko, bili su sjajni nogometaši, od manjih utakmica i „na glava“ po Prijekom, do kvartovskih susreta po Gradu. Frano je čak i pokušao nešto više, ali ozlijede učiniše svoje. Još jedan veliki sportaš živio je u Kovačkoj! Gospar Ivo Ljepotica, sjajni plivač, prvak države u raznim disciplinama, a kasnije sve do mirovine nastavnik „tjelesnog“ u Gimnaziji. Njegova supruga Čiće predavala je engleski jezik u osnovnoj školi na Ilijinoj glavici. Odselili su iz ove ulice i žive negdje drugo, kao i mnogi drugi koji su u Kovačkoj nekad bili! I za kraj ovog đira, o nečem što je također nekad bilo! Ovog petka, 7. ožujka, tužna je godišnjica našeg tramvaja! Na taj dan 1970. godine, ujutro oko 9 sati, tramvaju broj 5., koji je vozio na relaciji Pile – Lapad otkazale su kočnice, te je iskočio iz tračnica i upao u park pored ulaza u Grad s Pila. Poginuo je Muhin stari, zaposlenik tadašnje tvrtke „Auto Dubrovnik“ Hamdija Ovčina, a ozlijeđeno je 14 osoba. Bio je to strašni i tužni kraj priče o Dubrovačkoj tramvaju. Provozao se još samo jednom, za veliki oproštaj 20. ožujka te godine. I ostao neprežaljena nostalgija za sva vremena.