Dugogodišnja spremačica Osnovne škole Lapad Marija Erceg, koja je provela čak 41 godinu brineći o čistoći škole, sada odlazi u mirovinu. Policajac Denis Pavela tom joj je prigodom posvetio objavu na Facebooku:
-Stalno govorim da među nama postoje nevidljivi i tihi kotačići društva, bez kojih bi sve stalo. Marija Erceg jedna je od tih tihih, nevidljivih heroina svakodnevice, žena čije je srce 41 godinu kucalo za Osnovnu školu Lapad.
Došla je u školu vrlo mlada, slijedeći put svoje majke Luce, također spremačice u istoj školi, koja je još 80-ih godina ostavila trag ne samo svojim radom, nego i cvijećem koje je sadila oko škole, cvijećem koje i danas raste i cvjeta, baš kao što će i uspomena na njih obje. Marija je taj duh ljubavi prema školi nastavila i pretvorila u životni poziv.
Iako je zaposlena kao spremačica, Marija nikada nije bila samo to. Bila je brižna prema svakom djetetu kao da je vlastito. Znala je skuhati čaj prehlađenom učeniku, saslušati dječje brige i razveseliti ih ako treba. Kada razgovarate sa njima, djeca i Marijine kolege složno govore, Marija je bila posebna. Savjesna, vesela, predana s neizmjernom ljubavlju prema svom poslu i školi koju je smatrala drugim domom.
Bila je uvijek rasplesana i voljela je modernu glazbu, a posebno dubrovačku grupu Crna Udovica, čiji je prerano preminuli frontmen Davor Erceg bio njezina bliža rodbina, još jedna nit koja govori o njezinoj povezanosti s ljudima, Gradom i emocijama.
Nakon izgradnje OŠ Lapad na glavici 1973.godine, pa i nakon što se škola širila izgradnjom OŠ Montovjerna 1984., do danas mijenjali su se učenici, generacije, učitelji i osoblje, ali netko kao Marija bili su rijetki. Bila je jedan od onih malih, tihih kotačića društva bez kojih bi sve stalo i upravo zato njezin doprinos će biti zapamćen!
Marija Erceg odlazi u mirovinu, ali ostaje upisana u povijest škole i još važnije u srca svih koji su je upoznali. Njezino ime zauvijek će se izgovarati s osmijehom, poštovanjem i zahvalnošću.
Hvala ti, Marija, na svakoj godini, svakom osmijehu i svakoj toploj gesti, toplom čaju! Škola bez tebe više neće biti ista, ali će zauvijek nositi tvoj trag i tvoje mame, pa i kroz ono mamimo cvijeće koje i danas cvijeta u dvorištu škole – napisao je Pavela.
