PAULO OBRADOVIĆ OBJESIO KAPICU O KLIN ‘Prošao sam cijeli svijet, ali doma je najljepše!

Nakon što je prije pola godine završio svoju bogatu vaterpolsku karijeru, Paulo Obradović, jedan od najistaknutijih dubrovačkih vaterpolista, danas se prilagođava životu izvan bazena. Iako mu nedostaju izazovi profesionalnog sporta, Paulo uživa u svakodnevnim trenucima sa svojom obitelji, životu u Cavtatu te planiranju budućih profesionalnih koraka.
Veći dio života proveo je u različitim gradovima, no Paulo je uvijek bio posebno vezan za Cavtat, gdje danas živi s obitelji.
– Inače sam živio u Cavtatu, nešto malo u gradu, ali ja sam više vezan za Cavtat. Tako da stalno idem tamo-amo, ali dobro. Naučio sam, cijeli život mi je tako. Zadovoljan sam. Nije meni ni u gradu loše, sve mi igra. Ali u Cavtatu mi je nekako draže – istaknuo je Paulo.
Godinama se pripremao za povlačenje iz sporta, ipak Paulo priznaje da je promjena bila izazovna. Ali, trening se ne preskače.
– Ne radim već neko vrijeme. Prestao sam igrati prije pola godine. I bez obzira što sam se na to pripremao godinama, opet mi je šok. Ali, ja sam i jutros bio na treningu. Moram negdje izbaciti energiju. Inače sam ‘opasan’ za okolinu, a i za sebe – rekao nam je Paulo kroz smijeh.
Godine provedene u velikim svjetskim gradovima ostavile su svoj trag, ali nostalgija za domom uvijek je bila prisutna. Redovno vodi rasprave u kojima se trudi dokazati koliko je dobro živjeti u Dubrovniku.
– Zadnje tri godine živio sam u Istanbulu. Jedva sam čekao doći doma. Ja sam patriot i volim doma, volim Dubrovnik, volim Konavle. Meni je to jako puno falilo. I bez obzira što sam živio vanka, poljubio sam asfalt kada sam došao na aerodrom. Ne znam kako drugi ljudi, ali oni koji nisu vidjeli svijeta uvijek kritiziraju Dubrovnik, našu zemlju, a nemaju pojma. Mi živimo u raju i uglavnom nismo svjesni kako dobro živimo. Redovno vodim polemike i diskusije oko toga. Međutim, teško je našim ljudima to dokazati, a pogotovo onima koji nisu nigdje bili. Ja sam živio u ozbiljnim gradovima. Zadnje sam bio u Istanbulu tri godine, a prije toga u Ateni. To su zaista pravi i ozbiljni gradovi u kojima imaš milijun mogućnosti, ali možda ja malo i starim. Možda je i do toga – našalio se naš sugovornik.
Proputovao je svijet, ali za Paula Dubrovnik i Hrvatska ostaju jedinstveni. Tu pronalazi mir i povezanost s ljudima i prirodom.
– Prošao sam cijeli svijet. I nekome je svejedno gdje će biti, a ja sam vezan i za ljude, i za mjesto. Volim svoje, ali svatko je različit – ističe naš sugovornik.
Iako od 1. lipnja ne radi, s dvoje djece, govori nam, uvijek ima posla.
-Nije nikad dosadno. Kad ne doprinosiš socijalno, onda se barem ovako osjećaš dijelom nečega i doprinosiš. Iako sam se ja na to pripremao, opet su me neke stvari iznenadile. Sad sam kućanica – opet se našalio te dodaje kako se inače bavi i maslinama, vinom.
Paulo je u igračkoj mirovini, no plan mu je nastaviti raditi u sportu.
– Trenutno čekam nešto i nadam se da ću što prije početi raditi. Vezano je za sport. Nije direktno, ali indirektno. Planiram ostati u sportu jer se tu dobro snalazim. Tu planiram ostati, ali nije žurba. Bitno da smo zdravi. Koliko, toliko – govori nam Paulo kroz smijeh.
Zdravlje je Paulu jedan od prioriteta. Ni sam ne može dovoljno istaknuti važnost zdravlja. A svakodnevica ispunjena s obitelji, poslom i hobijima je njegov ključ za zadovoljstvo.
– Znate kako je rekao Jarni, ima bolesnih, a ima i onih što su loše pregledani (smijeh). Tako da, zdravih nema. Mislim da svi koji nisu ozbiljnije bolesni, trebaju biti zadovoljni. Danas ima svega. Zdravlje je na prvom mjestu. Svi mi to govorimo, ali nitko se tako ne ponaša. Sve dok nešto ne zaboli. Svi smo mi isti. Ja se isto ne brinem o sebi, niti sam se ikada pretjerano brinuo. Ali to je zaista tako, nije floskula. To je najvažnije i tek onda možeš vidjeti gdje si. Tek kad se nešto, ne daj Bože dogodi. Sve drugo dolazi samo. Treba ispuniti dan, treba imati svoje hobije, nešto što te zadovoljava, što te veseli. Onaj tko radi i tko je zdrav ne smije biti depresivan – zaključuje Paulo.
Život u Turskoj donio mu je mnoga iskustva, a najviše osjećaj koliko su Dubrovnik i Hrvatska posebno mjesto za život.
– Živio sam u Istanbulu. Ima to i dobrih stvari, naravno. Tamo živi 25 milijuna ljudi. To nema kraja. A ni početka. Gužva je gdje god se okreneš. A mi imamo mediteransku hranu, za uru-dvije vremena si na snijegu, vratiš se i na moru si, nevjerojatne prirodne ljepote. A o vremenu da ne govorim. Vrijeme nas služi. Mi nemamo zimu. Ja vindjaku ne nosim, deboto. Bog nas je pogledao, tu nema priče. Ali, naravno, netko to ne može shvatiti. Uvijek je negdje drugo bolje, a mi nemamo pojma kako je u nas dobro. Naravno da uvijek može bolje – kaže nam Paulo.
Paulo je s nama podijelio i priču o ekonomskim izazovima u Turskoj kojom nam želi pokazati važnost zahvalnosti.
– Jedan primjer. Ja sam došao u Tursku prije četiri godine. Euro je bio 7,5 lira. A kada sam ja odlazio prije pola godine, euro je bio 38 lira. Zamislite tog jadnog naroda. Moji kolege su imali plaću u lirama, a ja sam imao u eurima. Zamislite kako je njima. I nama je teško, ali uvijek je nekome teže – kazao nam je Paulo i dodao kako mi, mali ljudi, tu ne možemo ništa.
Završetkom profesionalne igračke karijere Paulo si je dao oduška i pustio kosu. Pitali smo ga je li mu u planu šišanje.
– Jest. Moram priznat da jest. Plan je da se ošišam kad počnem raditi, pošto sada ne radim ništa. A nadam se da ću početi raditi u ovoj godini pa ću se onda i ošišati – zaključio je Paulo.