Velika obljetnica je iza njih – Baptistička crkva Dubrovnik nedavno je obilježila za njih, ali i za cijeli svijet važan kulturno-vjerski događaj – petsto godina reformacije.
Organizirali su predavanja i okrugli stol na kojem je gost predavač bio dr. sc. Stanko Jambrek, dobitnik Srebrne povelje Matice hrvatske za knjigu Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII. stoljeća. No, mi smo htjeli saznati nešto više o ovoj malobrojnoj, ali zanimljivoj zajednici, u čemu nam je pomogao pastor Baptističke crkve Dubrovnik Daniel Mackenzie, otkrivši nam kako se ‘postaje’ baptist, što vjera podrazumijeva i kako funkcionira dubrovačka zajednica. Za početak – prvo ono što ih razlikuje od drugih.
— U Dubrovniku živi 22 baptista, ne računajući djecu. Ono što razlikuje baptističku crkvu ne samo od katoličke, već i od drugih protestantskih crkava, je to što u principu krstimo ljude samo nakon što oni sami kažu da su vjernici i da žele živjeti tim životom. Da se žele krstiti – ističe Mackenzie dodavši kako se radi o samostalnom odabiru, ali i da se nada kako ‘nigdje drugo nije nametnut’.
— Da, ne želimo Crkvu nepromišljenih vjernika, nego želimo Crkvu istinskih vjernika, da to nije samo tradicija i samo: ‘Tako su me roditelji učili’. Iako, naravno, kao roditelji i sami učimo svoju vjeru i nadamo se da će prihvatiti Krista – napominje. Praktično gledajući, ‘kad bi netko htio postati baptist, što bi trebao napraviti’, pitamo, odnosno – kako teče taj put i jesu li dubrovački vjernici kršteni tu ili negdje drugo.
— Krstili smo ljude u Dubrovniku, da. Gledajte, mi se zovemo ‘Baptistička crkva’, ali baptisti su kroz povijest prvo dobili taj naziv od drugih, pa tako i anabaptisti. Dakle nisu oni sami sebe tako prozvali, već su sebe vidjeli čisto kao kršćane koji žele živjeti po Pismu… Jedna od stvari koje su bili uvjereni jest da apostoli nisu krstili djecu nego da su krstili samo vjernike u Isusa Krista. Netko prvo treba htjeti, a onda nas treba uvjeriti da on vjeruje u Isusa Krista kako ga Biblija navješćuje i da vjeruje da je Sveto Pismo riječ Božja, autoritet za njegov život, da želi slijediti Isusov nauk i da se želi krstiti – kaže Mackenzie. Osoba koja želi postati baptist mora uvjeriti većinu u to, te se glasovanjem određuje prihvaća li se čovjek u članstvo ili ne.
— Moramo biti uvjereni da je on zaista učenik Isusa Krista, da to zaista želi živjeti. Znači, nas ne zanimaju brojke ili da bude što više ljudi. Kao Crkva želimo pomoći ljudima i vjerujemo da je smisao crkve da navješćuje Evanđelje u Isusu Kristu, da vjernike učvršćuje u vjeri, uči ih što je sve Isus Krist, kako živjeti, da vršimo sve ono što nam je Isus zapovjedio. Jednostavno, da praktična vjera postoji svaki dan – ističe nam dalje u razgovoru.
Iza njih je nekoliko dana obilježavanja najvažnijeg događaja, petsto godina reformacije. Pastor Mackenzie rekao nam je nešto više i o njihovom obilježavanju.
— Ova godina je 500. otkada se obilježava početak reformacije i mi smo zapravo uranili mjesec dana. Kao dan obljetnice se uzima onaj dan kad je Martin Luther King zabio 95 teza na vrata crkve. Pitanje je je li to zapravo najbolji dan za obljetnicu, jer u tom vremenu to je bio poziv na javnu debatu i profesori su tada često upućivali na takve akcije. On je još uvijek bio vjerni sin katoličke Crkve, a u tom dokumentu nema ništa od onog u što se kasnije razvilo. To je bio čisto dokument gdje se on žalio na ono što se događalo u Njemačkoj, da su se prodavale oproštajnice. Nije mu se sviđao način na koji se to događalo i on se toga dotakao misleći da kad Papa čuje o čemu se radi, će stati na njegovu stranu te da će se i drugi svećenici i profesori složiti s njime. Međutim to se nije dogodilo nego je kako znamo on na kraju bio isključen iz katoličke Crkve i povijest je krenula drugim tokom – ističe Mackenzie, dodavši kako su organizirali obljetnicu ‘reformacija potiče da svi kao kršćani budemo istinoljubivi’.
— Mislim kako je reformacija bila potrebna u to vrijeme. Principi ili načela reformacije koji su tadašnje protestantske crkve prihvatile i mnoge druge crkve su reformacijske baštine, jer baptisti su napola protestanti. Tadašnje anabaptiste su proganjali, ubijali… Inače, neki baptisti se poistovjećuju s protestantizmom, a neki ne, ali načela poput onog da se trebamo vratiti na Sveto Pismo te da ono treba biti vrhovni autoritet za život i praksu vjernika stoje. Sveto Pismo mora imati veću važnost od učiteljstva i tradicije Crkve. Mislimo da su to važna načela za ljude i danas i željeli smo dati priliku da se javnost bolje informira o tome zašto reformacija, zašto je ona bila bitna tada i danas – kaže dalje pastor. a za kraj smo ga zamolili i da nam kaže nešto više o svom dolasku i djelovanju u Dubrovniku. bila bitna tada i zašto je bitna za nas
— Rođen sam u Hrvatskoj iako imam strano, škotsko prezime. Moj otac je došao u bivšu ‘Jugu’ isto propovijedati evanđelje, prije toga je ‘švercao’ Biblije u Rusiju. Jugoslavija je bila daleko slobodnija. Tu je prvo došao i prijavio se kao student na zagrebačkom sveučilištu kako bi učio hrvatski jezik, ali je zapravo došao širiti evanđeosku vjeru. I kažem opet, surađivao je sa svim evanđeoskim crkvama koje su vjerovale u načela reformacije, nije bilo bitno zove li se crkva baptistička ili nekako drugačije, nego je samo bilo bitno da crkve žele živjeti u Božjoj riječi, da se drže iznad svih ovih tradicija koje nisu spomenute u Pismu. Tako da se on ovdje oženio, ja sam se rodio u Rijeci. Puno sam selio u životu, živio sam i u inozemstvu i školovao sam se u Osijeku na Teološkom fakultetu. Nisam išao na fakultet misleći da ću biti propovjednik ili pastor. Godinu dana prije fakulteta sam se oženio i sad sam znao da se trebam negdje zaposliti, negdje raditi…
Molio sam, iskreno, da mi Bog otvori vrata gdje želi da mu služim i on mi je otvorio vrata u Dubrovnik. Doduše, mislio sam tu biti godinu dana, ali evo sam tu 17 godina. Propovijedam Evanđelje i volim Dubrovnik, volim ovaj narod ovdje. Iako je Dubrovnik možda ekonomski bogat grad, mislim da je duhovno siromašan grad i dok mi god bude Bog davao priliku navješćivati poruku o Isusu Kristu, o spasenju u Isusu Kristu ovdje, to mislim činiti – zaključuje Mackenzie.