Općinski je sud u Dubrovniku donio nepravomoćnu presudu u sudskom sporu u kojem je Grad Dubrovnik tužio tvrtku Adriatik Razvoj d.o.o. u vezi parka Gjivović, a postupak je pokrenut prije više od tri godine.
U presudi se nalaže da se nekretnine označene kao čest. zem. 1767/1, 2449/1 i 1771/1, z.ul. 1945, sve k.o. Dubrovnik predaju u suposjed Gradu Dubrovniku, a navedene čestice odnose se na Park Gjivović, koje je drugi suvlasnik, tvrtka Adriatik Razvoj zidovima zatvorila za javnost te ga na taj način učinila nedostupnim svim građanima i posjetiteljima Dubrovnika.
Također, u tužbi navode da je Gradu Dubrovniku, kao suvlasniku, onemogućeno korištenje predmetnih nekretnina, odnosno onemogućen je njihov suposjed.
Dubrovački Općinski sud uvažio je tvrdnje Grada Dubrovnika, iako su u tvrtki Adriatik Razvoj tijekom postupka tvrdili da je više od 80 posto čestica u njihovom vlasništvu, te da su se s Gradom Dubrovnikom dogovorili da će park izgledati upravo onako kakvog ga danas možemo vidjeti.
U nepravomoćnoj presudi, između ostalog, stoji:
‘Sud je u dokaznom postupku saslušao zakonske zastupnike parničnih stranaka, za tužitelja gradonačelnika Andra Vlahušića i za tuženika Braslava Turčića, proveo očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika Mladena Muhoberca, proveo mjerničko vještačene, te saslušao vještaka kao i svjedoke Mariju Daničić, Maroja Matanu punomoćnika tuženika, te je pregledao i pročitao cjelokupni spis sa svim priloženim ispravama i spisima koje su stranke predložile kao dokaz do zaključenja prethodnog postupka (…) Što se tiče budućeg korištenja stvari u suvlasništvu to je regulirano čl. 40 i 41 ZOV-a, a u slučaju nemogućnosti uređenja suvlasničkih odnosa mogu zaštitu potražiti u sudskom izvanparničnom postupku, a uvijek se oko toga mogu i sporazumjeti. S obzirom na režim suvlasništva u kome se predmetne nekretnine nalaze valja reći, iako to nije predmet ove parnice, da tužitelj ne može bez suglasnosti tuženika kao suvlasnika omogućiti tim nekretninama pristup općem građanstvu, ali primjerice ako tuženik naplaćuje ulaznice, zakupnine ili boravak u tom prostoru, nema prepreke da i tužitelj to čini, naravno razmjerno svom suvlasničkom dijelu.’
Pojednostavljeno rečeno to znači kako usprkos ovoj presudi Grad Dubrovnik nema pravo omogućiti ulaz građanima, no ako se naš sugrađanin Braslav Turčić počne tamo baviti nekakvom komercijalnom djelatnošću poput prodajom karata, može i Grad Dubrovnik. Barem onoliko koliko mu vlasništvo dopušta.
Treba spomenuti da protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, a rasplet ove trakavice vjerojatno ćemo čekati još godinama.
Inače, prije nekoliko godina 13/16 zemljišta u parku kupio je britanski poslovni čovjek Matthew Hinckley, a potom je promijenilo nekoliko vlasnika prije nego je konačno završilo u rukama Braslava Turčića. U vlasništvu Grada ostalo je 3/16 zemljišta.