Unatoč dojmljivom životopisu i ugledu kojeg je i tada, zasluženo naravno, uživao među kolegama iz struke, nije zasigurno bilo lako mlad iz Zagreba doći u novi grad, u Dubrovnik, i „zasjesti“ na čelo Teatra. Paolo Tišljarić na to se odvažio prije 8 godina i evo ga na početku svog trećeg mandata. Sad već posve opušteno, ležerno – mada je takav dojam ostavljao od početka, kao da ne mari za skepticizam u smislu „ma što će sad tu nama vodit dubrovački teatar neki mali iz Zagreba?!“ Mada, kao što sam priznaje, nije ni on od kamena. Ali da je imao jasnu, sjajnu viziju i da je uspio ostvariti – to mu više nitko ne može osporiti. Štoviše, na njegova postignuća, kao i, naravno, ansambla kojeg predvodi, svi smo ponosni, a Paolo je odavno naš, domaći. Po godinama još uvijek moglo bi se reći „mali“, ali po sposobnosti i ostvarenjima itekako „velik“.
Ušli ste u svoj treći mandat na čelnoj poziciji našeg teatra. Sama činjenica da ste se prijavili na natječaj svjedoči da Vas ovaj posao ispunjava, ali i da ste zavoljeli naš grad koji Vam je praktički sada drugi dom?!
Iskreno, zavolio sam Dubrovnik kao svoj rodni grad. Njegova bogata kulturna i povijesna baština inspirirala me još od mojih prvih asistentskih koraka na Dubrovačkim ljetnim igrama, a sad s pravom mogu reći da se u njemu osjećam kao kod kuće. Zavolio sam ovaj stil života, ne mogu zamisliti svoj dan bez kave u Gradu i đira po Stradunu. Ovdje se osjećam prihvaćeno, stekao sam brojne prijatelje, a posao u kazalištu mi nudi mogućnost profesionalnog i osobnog razvoja.
Kazališno je vijeće zaključilo kako Vaš predloženi četverogodišnji program rada „u potpunosti odgovara potrebama kazališta“, kao i da je „realno provediv s obzirom na postojeće umjetničke, tehničke i financijske resurse“ te da „jasno definira ciljeve daljnjeg razvoja ustanove“. Otkrijte nam malo više o predloženom programu i njegovim ključnim ciljevima!
Kao i na početku, 2018. godine, opći cilj je pozicionirati kazalište Marina Držića kao autentično i prepoznatljivo kazalište na domaćoj, regionalnoj i europskoj razini, te poticati nove teatarske vizije i forme. Njegovanje klasičnog dramskog repertoara, čuvanje dubrovačkog govora i književne tradicije, praizvedbe hrvatskih drama i promocija domaćeg dramskog pisma, jačanje kazališne produkcije za djecu i mlade, njegovanje autorskog i glazbenog kazališta glavni su prioriteti. Ukratko, sve ono što treba imati jedno ozbiljno kazalište s dugom tradicijom kao što je naše. Međunarodne, regionalne i domaće suradnje i koprodukcije temelj su suvremenog kazališnog stvaralaštva te jedan od ključnih načina na koji naše kazalište ostvaruje svoju umjetničku, društvenu i kulturnu misiju. U vremenu u kojem se kazalište neprestano mijenja, otvara i prilagođava novim publikama i izazovima, povezivanje s partnerima na domaćoj, regionalnoj i međunarodnoj razini omogućuje nam da budemo relevantan i prepoznatljiv sudionik europskog kulturnog prostora. Domaće suradnje jačaju kazališnu zajednicu unutar Hrvatske, potiču razmjenu znanja, cirkulaciju umjetnika i nastanak novih projekata koji obogaćuju repertoar. Regionalna partnerstva dodatno otvaraju vrata raznolikim poetikama i estetikama te oplemenjuju naše predstave drugačijim iskustvima i pristupima. Međunarodne suradnje omogućuju ulazak u širi dijalog s europskim i svjetskim kazališnim praksama, pozicionirajući naše kazalište kao aktivnog sudionika globalne umjetničke scene. Koprodukcijski modeli, u kojima dva ili više kazališta dijele kreativne, organizacijske i financijske resurse, omogućuju nam stvaranje ambicioznijih, vizualno i produkcijski zahtjevnijih projekata. Takvi projekti imaju dulji životni vijek, lakše putuju i ostvaruju veći doseg, što povećava vidljivost kazališta i osnažuje njegovu ulogu u međunarodnoj razmjeni.
Opće je poznato da financijski resursi nisu baš na zavidnoj razini, ali unatoč tome uspijevate naš teatar ne samo održavati na respektabilnom nivou, već iz godine u godinu podižete ljestvicu kvalitete programa. Kako to uspijevate?
Od prvog dana usko surađujem s Uredom za kulturu grada Dubrovnika i Ministarstvom kulture u nastojanju da povećamo financijske resurse kazališta. Puno je potreba, kazalište je kako bi se kolokvijalno reklo „skup sport“, a dubrovačka publika očekuje vrhunske produkcije. Mislim da zajedničkim naporima, malo po malo, radimo na ostvarenju tih bitnih ciljeva. Poznato vam je da sam sam preuzeo poprilično zapušteno kazalište, a mislim da sad s ponosom možemo reći da smo relevantni za nacionalnu scenu. Realizirali smo neke bitne infrastrukturne projekte: zamijenili krov na zgradi, obnovili hodnike i foaje koji su propadali od vlage, djelomično renovirali sanitarije, obnovili stolice u parteru i započeli s dugotrajnim procesom restauracije unutrašnjosti loža. Za produkciju predstava naravno nikad dosta novca, ali ponosan sam na to što ostvarujemo zavidne vlastite prihode od kojih financiramo preko 50 posto programskih troškova kazališta. Smatram da su u Hrvatskoj umjetnici generalno potplaćeni i to je cilj na kojem treba raditi.
Iznimno ste orijentirani na povećanje broja gostovanja i to vrlo kvalitetnih predstava. Sve je više koprodukcija, a iznimno veseli i činjenica da je teatar sve zastupljeniji na Dubrovačkim ljetnim igrama. Jeste li od starta imali te ciljeve i na koji ste ih način realizirali?
Od prvog dana želio sam osnažiti suradnju s Dubrovačkim ljetnim igrama, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i Umjetničkom školom. Na samom početku mi se to činilo kao neostvariv cilj. Danas možemo biti ponosni na naše vlastite operne i baletne produkcije, kao i dramske koprodukcije za koje često dobivamo brojne pohvale i dugotrajan pljesak publike. S predstavom „Vidi kako Lokrum pere zube“ gostovali smo u dvadesetak gradova, „Ribarske svađe“ i „Kafetarija“ postale su predstave miljenice dubrovačke publike, a brojne nominacije za Nagrade hrvatskog glumišta i Zlatni studio potvrda su kvalitete i priznanje za predani rad umjetničkog ansambla i tehnike našeg Kazališta.
Vratimo se na sami početak. Vaš prvi mandat, dolazak u Grad… Nije tajna da je bilo svakojakih komentara koji su se ticali kako Vaših godina, naime vrlo ste mladi preuzeli vrlo značajnu funkciju, tako i činjenice da niste Dubrovčanin. Pa su se znali nerijetko čuti i pročitati komentari tipa „ma što će nama mulac iz Zagreba voditi dubrovački teatar?!“ Je li Vas to pogađalo? Uopće kako ste se nosili s izazovima zahtjevnog posla, prilagodbe novoj sredini?
Kad sam se preselio u Dubrovnik dočekalo me toliko posla da se nisam stigao obazirati na negativne komentare. Čini mi se da su kasnije samo nestali, ali nisam ni ja „santa leda“. Naravno da mi je ponekad smetalo, pogotovo kad bi se komentari ticali moje obitelji, bliskih prijatelja ili privatnog života. Usprkos svim izazovima, KMD je postao suvremeno, otvoreno i produkcijski snažno kazalište koje njeguje dubrovačku dramsku baštinu, ali potiče i nove umjetničke prakse, razvija publiku te se polako pozicionira kao regionalni centar izvedbenih umjetnosti i na to sam ponosan.
Što se reče kritičarima ste predanim radom, talentom, idejama, realiziranim planovima „začepili usta“. Za pretpostaviti je da ste ponosni na navedeno, ali da ćete i dalje odvažno pristupati novim izazovima. Koji će Vam biti u novom mandatu?
Dva su glavna prioriteta i izazova: kvalitetno i stalno pomlađivanje ansambla i tehnike te temeljiti rad na međunarodnom ugledu našeg kazališta. Kazališni radnici – umjetnici i tehnika – zbog pritiska turističkog i poslovnog sektora postaju deficitarna zanimanja. Krojači, bravari, stolari, obućari, tapetari, vlasuljari i brojni drugi obrtnici nužni su za oblikovanje kazališnih predstava. Ne želim dopustiti da njihovi zanati izumru. Nestanu li oni, nestat će i kazalište kakvo poznajemo i volimo. Drugi važni cilj jesu međunarodne suradnje i gostovanja na festivalima, koji su uvijek prilika ansamblu za rast i napredak. Uspostavili smo suradnje s Narodnim kazalištima u BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Sloveniji, gostovali u Turskoj i Češkoj. Nadam se da će takvih suradnji u budućnosti biti još i više.
