Jeste li ikad razmišljali o tome da umjesto klasičnog putovanja odaberete iskustvo koje vas uključuje u svakodnevicu lokalne zajednice?
Upravo je takav bijeg od rutine bio i moja početna ideja: nekoliko dana fizičkog rada pod portugalskim suncem, daleko od gradske vreve. No priroda nam je ubrzo pokazala svoju nepredvidivost, ali i životnu lekciju koju bi rijetki zaboravili.
Što je to Wordlpackers?
Sve je započelo na platformi Worldpackers, mreži koja nudi drugačiji način putovanja. Umjesto pasivnog promatranja destinacija, otvara vrata izravnom sudjelovanju u životu lokalnog stanovništva, bilo to na farmama, u hostelima ili unutar zajedničkih ekoloških inicijativa, od Latinske Amerike do europskih sela. Godišnje članstvo od sedamdeset eura znači pristup stotinama mjesta, svako sa svojim ritmom i izazovima. Upravo za ovakvu avanturu, ali i izazov odlučili smo se moj dečko i ja.
Kreirali smo profil, pažljivo označili interese i čekali odgovor potencijalnih domaćina. Naš izbor na posljetku je pao na Portugal, mali gradić Seia, udaljen otprilike tri sata vožnje od Porta. Ondje nas je dočekao naš domaćin Rui, 39-godišnji ekolog i, od nedavno, vlasnik šumskog imanja od tri hektara. Tijekom zadnjih godina posadio je više od deset tisuća stabala i otvorio vrata svog svijeta za volontere, u želji da prenese iskustvo i strast prema očuvanju okoliša.
Dolazak u Seiu bio je gotovo filmski. Autobus nas je vozio kroz pusta sela bez rasvjete, a nije nam bilo ni svejedno kada nismo vidjeli niti jednu jedinu osobu u blizini. Stigli smo kao posljednji putnici, dočekani od Ruija i njegovog psa Nobija. Put do njegova imanja vodio nas je kroz šumu bez ikakvih oznaka ili rasvjete pa prvu noć nismo mogli puno vidjeti. Jedino što smo znali je da je pred nama koliba usred šume, bez tekuće vode, bez električne mreže, s jedinom žaruljom napajanom solarnim panelom. Tek ujutro, kada se sunce probilo krošnje i obasjalo zelenilo oko nas, shvatili smo gdje smo zapravo stigli.
Prvih pet dana proteklo je u mirnom, opuštenom ritmu, tijekom kojih smo se po prvi put okušali u raznim aktivnostima. Dani su se nizali u seriju zadataka: pošumljavanje, kompostiranje, uklanjanje korova te briga o mladim biljkama koje će jednog dana postati dio Ruievog imanja.
Kad priroda pokaže koliko je nepredvidiva
No pravi test tek nas je čekao, a da toga nismo bili svjesni. Slobodni dan trebao je poslužiti kao odmor od fizičkog rada i prilika za istraživanje gradića Seie. Portugal je nedavno pogođen razornim šumskim požarima, no ta se informacija činila dalekom – požari su u trenutku našeg dolaska već odavno bili ugašeni. Ipak, dok nas je Rui vozio prema Seii, u daljini je uočio dim kako polako izlazi iza nekoliko brda. Zabrinuto je nazvao prijatelje čije je imanje bilo u blizini tog područja, ali vatrogasci su već bili na terenu, pa brige nije bilo kada nas je Rui ostavio u gradu.
Šetnja kroz uske ulice Seie započela je mirno: kava u malom kafiću, razgledavanje crkvice i muzeja igračaka, sasvim obični svakodnevni trenuci putovanja. Miris dima bio je gotovo neprimjetan, ali oblak u daljini već je izazivao zabrinutost, i kod nas i kod lokalaca, koji su se okupljali na balkonima i promatrali u daljinu.
Sat vremena kasnije, nakon što smo izašli iz muzeja, situacija se naglo promijenila. Gusti, crni dim počeo je polako prekrivati grad, a zrak je postao težak i napet. Na televizijskim ekranima redali su se izvještaji: požar se širi, prijeti kućama, stotine vatrogasaca i desetci kanadera bore se s vatrenom stihijom. Mirno jutro ubrzo je zamijenila panika.
U tim trenucima shvatili smo koliko je priroda nepredvidiva. Avantura koju smo tražili pokazala se mnogo više od toga. Najteži dio je što je ovaj požar, kao i mnogi prije njega, rezultat ljudskog nemara. Svađa dvojice susjeda završila je time da je jedan zapalio imanje drugoga, a snažan vjetar koji je puhao toga dana ubrzo je iskru proširio desecima kilometara dalje.
Rui je brzo reagirao, organizirajući nam smještaj za tu noć kod svoje prijateljice na obližnjem turističkom odmorištu, dok je sam ostao štititi svoj dom, tisuće stabala i trud koji je godinama ulagao u imanje, jer na posljetku – to je sve što ima.
Noć pod dimom i pepelom
Noć je donijela gusti, sivkasti pepeo koji je polako padao sa svih strana. Satima smo nesigurno gledali u televizor, obučeni kao da smo spremni za dan na plaži, jer smo sa sobom ponijeli samo mobitele i dokumente, dok su nam sve ostale stvari ostale na imanju. Zvuk udaljenih sirena vatrogasaca, dim koji se uvlačio u svaki kutak i neprestano treperenje plamena stvarali su prizore koje nismo očekivali doživjeti tijekom ovog putovanja, a sve nam je to bilo gotovo nestvarno.
Tek kada je kiša počela u ranim jutarnjim satima, plamenovi su počeli jenjavati. Zrak je postao svježiji, miris dima polako se razrjeđivao, a Rui je, kako nam je kasnije ispričao, doslovno od umora zaspao na podu. U tom trenutku shvatili smo koliko je krhak balans između čovjeka i prirode, koliko je nepredvidiv život te koliko hrabrosti, strpljenja i povjerenja zahtijevaju situacije poput ove.
Ovih osam dana, iako kratkih, bili su mnogo više od običnog volontiranja. Postali su lekcija o životu u skladu s prirodom, o suočavanju s nesigurnošću i o snazi koja se otkriva u nepredvidivim situacijama. Avantura koju smo tražili pretvorila se u iskustvo koje nas je testiralo, oblikovalo, ali i nesumnjivo, nadahnulo.
