Marko Potrebica, predsjednik Gradskog vijeća Grada Dubrovnika iz redova HDZ-a, najavio je kako će pita nje nekontroliranog uvoza radne snage i njegovih negativnih posljedica te priuštivo stanovanje biti jedne od ključnih tema njegova mandata. U razgovoru za DuList, Potrebica je bez zadrške progovorio o demografskim, ekonomskim i društvenim posljedicama nekontroliranog zapošljavanja stranih radnika te pozvao na hitnu intervenciju – lokalnu i državnu. Smatra kako uvoz strane radne snage treba ograničiti, otežati zapošljavanje, ne udovoljiti svakom zahtjevu, a postojeću stranu radnu snagu integrirati posebnim programima, ali i redefinirati prostorne planove kako bi se izbrisale sve zone za novu hotelsku izgradnju. – Mislim da nije smisao funkcije samo sjediti u stolici, čekati da prođe mandat i onda tražiti ponovno povjere nje građana. Ova tema je slojevita, ali sada je pravo vrijeme da o tome govorimo, neopterećeni politikantstvom i kalkuliranjem tko će nas voljeti ili ne – ističe Potrebica na početku razgovora. Prema njegovim riječima, kada se govori o stranoj radnoj snazi, iz tog okvira isključuje one koji dolaze iz zemalja bivše Jugoslavije zbog jezične i kulturološke sličnosti.
– Najveći broj tih ljudi su sezonski radnici koji se vraćaju svojim kućama, a nama zaista treba određeni broj radnika sa strane, to je evidentno. No, ne možemo odvojiti pita nje uvoza radne snage od pitanja razvoja, priuštivog stanovanja, ali i intelektualnog propadanja Grada za kojeg držim da je glavna posljedica monokulture turizma. Naime, s jedne strane nam se događa da mladi ljudi koji nemaju riješeno stambeno pita nje, nakon fakulteta ostaju u Zagrebu, ne vraćaju se jer su ovdje s pristojnim plaćama sirotinja i zbog previsokih cijena ne mogu kupiti kvadrat stana. Izgubili su utrku s rentanjem – upozorava. Dodaje da drugi dio mladih, koji su ostali ovdje studirati ili su završili određene srednje škole, danas u velikom broju rade poslove nevezane uz svoje obrazovanje – najčešće u turizmu ili jednostavno voze – taksi!
– Danas imamo kronični nedostatak svih vrsta zanatlija, meštara, kuhara, konobara… A istovremeno nam tele foni ne prestaju zvoniti oko propusnica za Uber za vožnju oko grada. Imam dojam da je cilj svakog mladog čovjeka – ili onoga pred ili u mirovini– voziti Uber. To nešto govori o našem društvu – dodaje.
‘Oni su se začahurili, a mi se ponašamo kao da su duhovi’
Potrebica ukazuje da danas u Dubrov niku radi oko 7.700 stranih radnika, od kojih je njih oko 4.000 iz zemalja koje nisu kulturološki bliske Hrvatskoj. I tu, kaže, nastaju dva strateška problema. – Prvo, otvorili smo granice i primamo svakoga, čak i za poslove u kojima ti ljudi direktno konkuriraju domaćima, poput prijevozništva. Da se mene pita, odmah bih zabranio izdavanje dozvola za rad u Uberu, Boltu, Taxiju i slično, osim za autobuse, kamione i eventualno gradski prijevoz gdje imamo kronični manjak. Drugo, nismo pokrenuli apsolutno nikakav proces integracije – ističe. Kao pozitivan primjer navodi Filipinku koja radi na blagajni jednog trgovačkog lanca, uči hrvatski i silno se trudi s kupcima komunicirati na hrvatskom jeziku. To je zapravo rijetkost, a trebalo bi biti pravilo. Pitali smo ga i jesmo li zakasnili s integracijom.
– Jesmo, ali još uvijek nije kasno. Prvo moramo definirati koliko nam stranih radnika treba, a kad ih dovedemo, moramo ih tretirati kao ljude vrijedne poštovanja i oni se ovdje moraju osjećati dobrodošli. Moramo im dati pri liku da se integriraju u naše društvo. Stoga ih država mora odmah uključiti u obrazovni sustav, naučiti ih jezik, kulturu, način života. Oni moraju naučiti kulturološke razlike. Mnogi od njih dolaze iz zemalja gdje su, primjerice, odnosi prema ženama ili neki odnosi u društvu skroz drugačije tretirani, na nama apsolutno neprihvatljiv način. Ja volim putovati i dosta putujem, i kad pođem u neku zemlju koja je druge vjere i druge kulture, informiram se te se prilagodim običajima i pravu te zemlje. Nama dolaze ljudi koji se djelom smještaju, po našim kriterijima u neadekvatne stambene uvjete, a po njihovim kriterijima visoke kategorije. Kad se grozimo onih slika iz Zagreba gdje njih 20 spava u 40 kvadrata, to je i dalje pet puta bolje nego ono odakle su ti ljudi došli. Neki su ljudi došli iz zemalja gdje je donedavno bjesnio građanski rat, a mi vrlo dobro znamo kakve posljedice rat ostavlja na društvo i čovjeka. Mi pojma nemamo tko su ti ljudi, doveli smo ih u naše društvo, a oni su se začahurili u svoju zajednicu i ne znaju jezik. S druge strane, mi se kao domicilno stanovništvo prema njima ponašamo kao da su duhovi i ne primjećujemo ih. No, u trenutku kada se broj tih ljudi poveća, neminovno dolazi do točke konflikta. Ta točka konflikta se dogodila i događa se, primjerice, u Njemačkoj i drugim EU zemljama zapada. I zato tamo jača krajnja desnica. Smatram da mi moramo napraviti nešto danas, kao ljudi koji se skrbe za čovjeka. Pitali ste me jesmo li zakasnili. U ovom trenutku nismo sto posto, ali već kasnimo – mišljenja je naš sugovornik. Smatra da treba promišljati i iz kojih zemalja želimo uvoziti radnu snagu.
– Tko su ljudi s kojima imamo neku poveznicu? Ako je ovdje većinsko rimokatoličko stanovništvo, onda je činjenica da s Filipinima dijelimo barem vjeru. Znači, imamo potencijalno u budućnosti jedan konflikt manje – smatra.
‘Kapital misli isključivo kroz Excel tablice’
Naš sugovornik oštro kritizira privatni sektor i, kako kaže, ‘kapital misli isključivo kroz Excel tablice’.
– Prvo su istrošili domaće ljude, pa Slavonce i Bosance, sada ih više nema, otišli su u Irsku i Njemačku. Kad su domaći postali nedostupni, počele su rasti plaće. Sad se ide po treću rundu – dovodimo ljude s Istoka, neograničeno. Plaće stagniraju ili su počele stagnirati jer je izvor strane radne snage nepresušan. Vlasnici su daleko, kapital odlazi van, a nama ostaje komunalna naknada i komunalni otpad – ističe i upozorava da se već sada stvaraju temelji za geto naselja, kojih doduše kod nas još uvijek nema, ali to je sljedeći korak. U cijeloj toj priči domaćeg čovjeka – nema!
– U ovom trenutku je domaći čovjek u negativnom položaju u odnosu na stranog radnika jer rade za istu plaću, ali naš čovjek nema plaćenu hranu i smještaj. Stoga domaći čovjek apsolutno gubi volju za raditi te se okreće onome što radi njegov susjed, a to je da vozi Uber jer susjed zarađuje 300, 400, 500 eura u danu barem po priči iz kafića. To je jedan negativni trend koji se događa. Što mi možemo napraviti? Ja vjerujem da smo mi svi detektirali slične probleme ako imamo imalo nacionalnog u sebi, ako nismo globa listi. Ja želim da u mome gradu za 50 godina, kad mene više ne bude, budu djeca moje djece, a da je i dalje tu 80 do 90 posto Hrvata. I nužno je napraviti prvu stvar, a to je da se hitno u prostornim planovima ukinu sve zone nove hotelske izgradnje, resorta itd., jer tamo nema tko raditi. Neminovno je da za svaki novoizgrađeni objekt u turističke svrhe treba radna snaga, a mi je prirodnim prirastom nemamo, niti je imamo iz bazena bivše Jugoslavije – govori.
Što će biti za 50 godina?
Nužno je, dodaje, uvesti kvote, odnosno ograničiti uvoz stranih radnika. Mišljenja je i kako ne postoji nikakvo opravdanje za svu silu restorana koliko ih imamo u Dubrovniku.
– Pogledajte Italiju, tamo restorane vode obitelji, a kod nas imamo veli kog gazdu, stranu radnu snagu, dva, tri restorana i stan u Zagrebu na kraju godine. Nemaš domaće radne snage? Ne možeš imati kvotu na strane rad nike – kategoričan je naš sugovornik. Pojasnio je detaljnije razmišljanje o ukidanju novih hotelskih zona, pri tome naglasivši kako se to odnosi na cijelu hrvatsku obalu.
– Što će nama više hotela? Pa imamo samo 3.800.000 stanovnika. Nama treba održivi razvoj za hrvatske građane. Ako me pitate jesam li za to da se grade novi hoteli u novim zonama – nisam, radi budućnosti ovoga grada i naše djece, ako želimo da ovdje žive Hrvati. No, važno je promatrati širi kontekst, izvan Dubrovnika, jer se realno u gradu ne može više toga puno izgraditi. Zato je važno da se i Županija okrene u smjeru razmišljanja što će biti za 50 godina – naglašava. No, u bližoj ili daljoj budućnosti na dubrovačkom području očekuje nas ipak obnova hotela Belvedere, kompleksa u Kuparima, Plata… Potrebica smatra kako je tu riječ o srušenim hotelima koji danas predstavljaju ruglo te se oni trebaju obnoviti. Ali…
– Jesam za njihovu obnovu, ali sam za redukciju uvoza strane radne snage. Naime, kad se mi izgradimo kao Španjolska i nagradimo se s jedne strane, s druge strane tamo neće imati tko raditi pa će doći strana radna snaga koja će ovdje trajno boraviti. Sad će ovo ružno zvučati, ali zemlje s pozitivnim prirodnim prirastom su uglavnom siromašnije, što znači da će ljudi koji ovdje dolaze raditi prirodnim pri rastom imati puno više djece nego mi. I u tom trenutku smo mi demografski izgubili. Države i nacije se danas gube u demografiji, a nas je samo 3.800.000 – dodaje te ističe kako ovo što govori sigurno nije popularno, ali je nužno o tome početi govoriti.
– Želim podršku svakog zdravorazumskog građanina koji ima imalo nacionalne svijesti u sebi, da mu nije svejedno tko će živjeti ovdje za 50 godina. I uopće ne želim strašiti građane pitanjem sigurnosti. No, neosporna je činjenica da u Njemačkoj preko 50 posto kaznenih djela otpada na migraciju. Ovdje govorim isključivo o legalnoj stranoj radnoj snazi. Što se tiče ilegalne migracije, ja sam za čvrsto zatvaranje granica – objasnio je. Smatra kako bi se poduzetnici tre bali početi baviti vraćanjem doma ćih ljudi i to povećanjem plaća.
– Neka se natječu s vraćanjem domaćih ljudi u biznis. Nisu ti ljudi nestali jer smo s istim brojem ljudi 2011. godine imali pokrivene sve uslužne djelatnosti, odnosno one gdje danas imamo strane radnike – mišljenja je. Na to smo ga pitali smatra li da je moguće vratiti domaće ljude.
– Mislim da jest, s korektnim i dobrim plaćama, ali i s modelom stanogradnje kojeg sam predložio, a to je gradnja putem zadruga, sve kako bi ljudi dobili svoje nekretnine po prihvatljivim cijenama od nekih 2.000 do 2.200 eura po kvadratu. Smatram da je sve to zakon spojenih posuda. Naime, kad mi omogućimo čovjeku da ima vlasništvo nad nekretninom, ono vas drži na lokaciji. Ako mi izgradimo, a možemo izgraditi, na stotine stanova za naše ljude i ako reduciramo uvoz radne snage u sektor turizma, povećat će se plaće i ta priča će biti prihvatljiva. No, ako nastavimo ovim smjerom – gotovi smo – smatra naš sugovornik te naglašava: ‘Ono što radimo danas ima direktnu posljedicu za 50 godina.’
– Za 20 godina ovo o čemu govorim više neće biti tema, a od država koje su to prošle nismo ništa naučili. Bivši predsjednik francuskog parlamenta s kojim sam se susreo kao predsjednik Gradskog vijeća rekao mi je da oni imaju problem s trećom i četvrtom generacijom migranata. Oni su nominalno francuski državljani, ali su stvarno, mentalno državljani neke druge zemlje i zato kad igraju protiv Alžira, vi ne možete na Champs-Élysées doći pod francuskom zastavom jer oni navijaju za svoju državu. Taj problem ima i Njemačka, imaju ga i skandinavske zemlje jer nisu prošli proces integracije. Mi smo sad na početku i ništa iz toga nismo naučili – zaključuje naš sugovornik.
Sve veći broj stranih radnika, nedostatak domaće radne snage i stambena neodrživost stvaraju kombinaciju koja mijenja identitet Dubrovnika. Nije riječ samo o tržištu rada, već o pitanju kakvo društvo želimo graditi. Ako već uvozimo radnu snagu, tada je ključno da istodobno razvijamo jasnu, odgovornu i uključivu integracijsku politiku. DuList je među prvima otvo rio temu integracije, a danas je jasno da bez nje riskiramo dublje podjele i dugoročne posljedice. Vrijeme za konkretne poteze, i na lokalnoj i državnoj razini, došlo je – jer ono što činimo danas, odredit će kako će ovaj grad izgledati za 50 godina.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 9. srpnja 2025.