Došlo je proljeće. Prošao je Uskrs. Produžio se dan. Počelo je ljetno vrijeme. Probudili smo se iz zimskog sna. Došli i prvi kruzeri. S njima i prvi turisti. Otvorio se zbog njih i za njih muzej „Grad“. Grad – simbol mjere i sklada, savršenstva i preciznosti gradnje. Grad koji u svakom svom djeliću, ulici, kvartu, kvadru i kantunu nudi ljepotu, umjetnost, divljenje i poštivanje.
Grad povijesti, koji i dalje živi od i zbog te povijesti. Grad – muzej. I bit će „otvoren“ do „večernjih“ sati, kad opet nakon ljeta dođe zima, skrati se dan, posjetitelji odu te se iznova zatvori. Do novog jutra. Pardon, novog ljeta. I tako u krug. Ljeto – zima. Dan – noć. Gužva – tišina.
Trbuh Grada
Meni je ipak draža tišina Grada. Zimska. I nije za zamjerit. Iako je tad prazan i tužan. Al' je svoj. I samo naš. I to malo čeljadi u điru znaš. I skoro pa svakom od njih nazdraviš „'dan i dobru noć“. I kažeš „Adio“ il' sve rjeđe „Kenova?“. I ne tražiš ih preko nekih neznanih glava s ljetnim oćalama i ljudi sa znojnim majicama i fotoaparatima koji žure uhvatit bus na Pilama da ih odveze do njihova kruzera u Gružu kako bi produžili u neki novi grad. Eto zašto nije za zamjerit.
Počele su gužve, al' još se da lagano u đir. Još koji dan. Zelena placa je još podnošljiva za obić' je. Trbuh je to Grada kao i svakog grada. Teatar na otvorenom godinama, pun povika, vike, ponude i potražnje, šušura kojeg čine ono još malo Župki i po koja Konavočica. Nude ono što još imaju i doma čine, ponajviše tek ubrane šparoge i kuke, dok ih još smiju brat', a koje najbolje idu s nepolomljenim jajima u ove dane Uskrsa. Prije nego neugodno zavonjaju, pa ih se mora bacit.
A odozgora ih gleda, kao da ih nadzire, Đivo Gundulić. Gjivo Franov zvan i Mačica, kojeg osmisli veliki kipar Ivan Rendić, okruži ga u podnožju motivima iz njegova „Osmana“ borbe kršćana s Turcima i postavi ga tu od 1893. godine. Istina, i iznad Điva ima netko, a to su ovdje na placi golubovi u letu koji mu na glavi znaju ostaviti trag. Neugodna mirisa. Za sreću. Na glavi i ramenima mu se i odmaraju, bar ono malo njih što je preostalo u Gradu. Kao i čeljadi u sitno brojkama. Tako s te Đivove visine čekaju da one kopije Zelenaca otkucaju podne, kad Župke počnu spremat se za doma poć', a njima slijedi objed. Na brzinu, jer sklanjaju se banci i stavljaju stolovi. I malo tko za golubove ima vremena. A ljubavi još manje.
Mirisi Grada
Tu na skalinima oko Điva nekad se prodavao mladi sir i kajmak. Baš onako, na skalinima, na nekom novinskom papiru. Ili iz neke teće, drvene il' staklene. I sve bi vonjalo na domaće, zdravo mlijeko. Koje bi Župke ponijele do Grada za prodavat gospođama po portunima. Pa što ostane, do podne oko Điva. „Ajmo moja gospođa, evo još ova litra…“. U naše doba od stolova se jedva možeš provući pored Điva za proć' placom.
Nekad bi placa vonjala i na kruh. Bilo je nekoliko pekara i butiga od kolača, a Rudela se i nakon svih godina još spominje mirisa kruha Tete Jelke i njene pekare koja je bila u nizu odmah pored hotela Dubravka.
– Prodavala bi nam kruh na fete. Nisi moro kupit kilo, već koliko hoćeš i možeš! Ma tad si mogo sve u manje kupit, koliko ti treba. I bombon, dva, izvagali bi ti. A ne sad. Sve upakirano, pa moraš uzet i više nego ti treba.
Bilo je još pekara na placi, pa riblji restoran, butiga komestibile i voća i povrća, starih krojača i frizera, limarija i poljoprivredna butiga gdje se moglo kupit svašta, pa i hrane za tiće. Bilo je tog još. Ma, svaki portun bio je neka butiga od nečeg i za nešto. Bilo je… na Zelenoj placi, trbuhu Grada. Koja je zapravo nastala i postala ovo po čemu je znamo tek iza Trešnje, velikog potresa iz 1667. godine kojem je godišnjica bila prije koji dan, 6. travnja. S Trešnjom sve je krenulo lošije. A vrhunac Grada Republike počeo je po mnogima događajem koji se zbio na današnji dan, 10. travnja 1378. godine kada je bosanski kralj Tvrtko potvrdio Dubrovčanima povlastice u trgovini u njegovoj tadašnjoj državi. Tad ih je krenulo…