Profesor Pavo Jančić poslao nam je osvrt kojeg je napisao za nedavnu promociju Duboravačkih Horizonata. Opisao ga je kao ‘mali memento na nedavno preminulog Milana Goga Karlovca, uglednog dubrovačkog arhitekta i urbanista, koji je na sve načine upozoravao što se u gradu događa.’
Prenosimo osvrt u cijelosti.
Kad bih jednom jednostavnom sintagmom morao opisati časopis ”Dubrovački horizonti’, opisao bih ga možda najbolje kao ‘pamćenje mjesta’. Zašto kao pamćenje mjesta, a ne recimo kao časopis koji balansira između prikaza povijesti Dubrovnika i njegove sadašnjosti? Ili časopis koji donosi kreativni dijalog s dubrovačkom tradicijom, čije su stranice otvorene za problematiziranje aktualnih književnih, historiografskih i kulturoloških tema. Ili pak, kao časopis u kojem se zrcali identitet grada, kao temelj opstojnosti, kao čuvar baštine i podsjetnik na važne dogđaje, osobe ili fenomene koji su ostavili traga u povijesti Dubrovnika i Hrvatske. Naravno, da su ‘Dubrovački horizonti’ sve nabrojano. I puno više od toga. Oni su kulturna činjenica, u pravom smislu te riječi. Ali oni su za mene prvenstveno bili i ostali ‘pamćenje mjesta’, kao pojma koji nosi važnu povijesnu, kulturnu i emotivnu vrijednost, koji se manifestira u nacionalnom, regionalnom ili lokalnom identitetu. Mjesta koji, poput pojma zajednice u različitim školama urbane sociologije, nije pojam koji se primarno određuje prostornim varijablama. Naprotiv, on se prvotno definira pomoću socijalnih varijabli, kao što su međusobni odnosi grupe i pojedinaca, zajedničke vrijednosti i rad na općem dobru.
Upravo su me ta ukorijenjenost u gotovo nesvjesno, samorazumljivo stanje pripadanja jednom lokalitetu, duhovnom i prostornom, privukli svojevremeno fenomenu nazvanom ‘Dubrovački horizonti’. U njima sam osjetio povezanost autora s mjestom. Kad sklad i osjećaj pripadnosti postaje tako intenzivan da transcendira iz kulturološke u biološku datost. I tako sam počeo redovito pratiti izlazak svakog broja ‘Horizonata’. I učiti. Učiti o Gradu, koji nije samo puka povijesna činjenica, prepuna dokumenata o urbanističkim i higijenskim propisima, o prvim komunalnim, socijalnim, prosvjetnim, gospodarskim ustanovama u Europi i svijetu, o slavnoj mornarici, ukidanju ropstva, pomorskom zakonu, vodovodu. Već o gradu koji je kroz stoljeća postao skladna cjelina, prožeta snagom mudrosti, duha i kulture. Grad koji je bio jedna od europskih točaka dodira klasičnog i modernog, koji je širio kulturu daleko izvan svojih granica. I u svojoj iznimnosti postao model i uzor brojnim gradovima i državama.
‘Dubrovački horizonti’ i danas ostaju vjerni tradicionalnoj uređivačkoj koncepciji, okupljajući znanstvene i kritičke priloge, oglede i osvrte iz književnosti, povijesti, glazbe, likovnosti, kazališta, baštine, sociologije, etnologije. Oni su svojevrsni odraz dubrovačke kulture življenja. Ipak, moram priznati kako mi je ovaj novi dvobroj nekako cijeli u znaku egzila i njegovih iskaznih potencijala i varijanti. Egzila promatranog kroz nekoliko razina. Onog tjelesnog, duhovnog, intelektualnog. Bilo da se radi o Ruđeru Boškoviću i njegovoj korespondenciji i putnim zapisima, bilo da se radi o autobiografskoj, memoarskoj literaturi Vicka Njirića, ili književnosti Dunje Ozanic, uvijek se radi o zajednickim elementima opisivanja poetike nepripadanja, odnosno u najboljem slučaju polupripadanja. Bez obzira na razlike u formi, pripovjednom iskazu, stilu, educiranosti autora, svi ovi tekstovi imaju svoju nemjerljivu povijesnu i sociološku vrijednost. To su tekstovi koji se razlikuju po tipu i razlogu autorove dislociranosti od doma, tog ponekad izmaštanog prostora nostalgije, ali svi imaju isti sustav interteksualnosti, kompleksnost odnosa prema dva sustava, u prvom redu prema zemlji koja ih je prihvatila i u kojoj nastaju njihovi zapisi, a u drugom redu prema zemlji svog podrijetla. Kako ne spomenuti Stjepana Gradića koji je iz Rima spašavao svoj grad razoren potresom ili Marina Držića u svoj kompleksnosti njegove urotničke pozicije i smrti u egzilu. Pozicija egzilanata, i onih dobrovoljnih i onih koji su to bili silom prilika, često se u hrvatskoj književnosti i historiografiji javljala kao važan čimbenik interpretacije određenih društvenih previranja. S pozicije egzila možemo promatrati i život i rad Jurja Pavlovića, kao i slikara stranaca iz zbirke Zaloni. O svemu ovome, između ostalog, možete čitati u novom dvobroju Horizonata.
Posljednja razina egzila, ona najbolnija, duhovna, bila je tu pred nama sve ove godine. Kad smo svi bili u nekoj vrsti ‘dobrovoljnog izgnanstva iz Grada kakvog smo poznavali’. Godine kad se Grad o kojem sam učio iz Horizonata pretvarao u sociološki konstrukt ‘nemjesta’, u prostor lišen identiteta, povijesti i relacije. Jedne čudne instalacije koja je služila isključivo ubrzanom prometovanju osoba i dobara. U takvom ‘nemjestu’ povijesni svijet povlačio se u pozadinu, gubio prijašnje vrijednosti i pomalo se pretvarao isključivo u prostor pružanja usluga. U njemu se sustavno nastojala poništiti paradigma prostora kao lokaliteta značenjski konstruiranog kroz društvenu praksu i emotivnu vezanost. Vlast koja kao da je izniknula iz najcrnjeg scenarija apokaliptičnog distopijskojskog filma, u zamišljenoj fantazmagoričnoj režiji autorskog dvojca antropologa Marca Augea i političkog filozofa Niccole Machiavellija, osam je godina radila na konceptu poroznog, fleksibilnog, konzumerističkog grada, potpuno identitetno neodređenog. Osam godina vladavine koja je grad vidjela samo kao lokaciju za ekonomske transkacije i mobilnost kapitala, tom istom gradu lagano je ubijala dušu, pretvarajući ga u neautentični i tranzitni prostor, nikakvih ili minimalnih socijalnih odnosa. Ne shvaćajući da je značenje koje neko mjesto ima za pojedinca jedno od njegovih najvažnijih obilježja, stvarao se grad jezovite hibridnosti koji je stalno balansirao na rubu napetosti i puknuća, između onog što jest i onog što bi trebao biti. Pretvaranje grada u filmsku kulisu, veliki restoran na otvorenom, vodilo je daljnjem umrtvljenju društvenog života, kulturnom provincijalizmu i društvenoj zatvorenosti, u konačnici ograničenoj kvaliteti života.
Značenje mjesta jest socijalni konstrukt i podrazumijeva mnoštvo razina. Odsutnošću značenja dokida se i mjesto. Časopisi poput Dubrovačkih horizonata, Dubrovnika, pojedinih novinskih izdanja, godinama su bili svojevrsni egzil svima koji su se borili protiv ovakvog koncepta dokidanja Grada. Koji su se trudili na sve načine podići nivo osviještenosti stanovništva o zajedničkim potrebama, mogućnostima i odgovornostima, ispravno shvaćajući kako kvaliteta života u jednom gradu ovisi prvenstveno o organizaciji njegovih funkcija, njegovog užeg i šireg okruženja. I koji su na našu sreću uspjeli. Pišući za ‘Dubrovačke horizonte’, imao sam osjećaj da i sam sudjelujem u nekakvom mini pokretu otpora opisanim društvenim anomalijama. Uređivačka politika ‘Dubrovačkih horizonata’ uvijek je bila na tragu zagovaranja koncepta razvoja grada, koji ima odgovaran odnos prema svom prirodnom, društvenom i povijesnom kontekstu, koji racionalno koristiti sve važne resurse u svom okruženju, koji je razvojan i otvoren, koji stvara uvjete za suvremene čovjekove potrebe, omogućuje participativan odnos građana u svim segmentima života, koji preuzima pozitivna iskustva drugih gradova, stalno unapređujući kvalitetu života svojih sugrađana. Ali prije svega, ‘Horizonti’ su bili ono ‘pamćenje mjesta’, o kojem sam govorio na početku.
Mjesta, prostora, Grada, koji u sebi sadrži i povijest i odnos i identitet, kome jednolična uniformnost konzumerizma ipak na kraju ne može ništa. Naravno da u temeljima svega važnog i velikog uvijek stoji angažman i entuzijazam jednog pojedinca. U slučaju ‘Horizonata’ stoji angažman glavne urednice, gospođe Katje Bakije. Njena promišljena uređivačka koncepcija, otvorenost za problematiziranje Dubrovniku važnih tema, osobni integritet koji je jamčio neovisnost i slobodu u stvaranju i odabiru autorskih priloga te na koncu njen međunarodni ugled sveučilišne profesorice, koja je svojim imenom u ovaj časopis privukla mnoge ugledne znanstvenike, od ‘Dubrovačkih horizonata’ stvorili su respektabilan i iznimno vrijedan kulturološki časopis, važan dokument vremena, koji zadivljuje bogatstvom svojih tema i kompleksnom društvenom angažiranošću.