Na osmom natječaju T-HTnagrada@msu.hr dodijeljene su danas tri nagrade, od kojih čak dvije autorima iz Dubrovnika!
Tako je Katarina Ivanišin Kardum osvojila prvu nagradu za svoje djelo ‘Still Landscape Series III’, dok je Borko Vukosav osvojio treću nagradu za svoje djelo ‘Jezera’. Njihovi radovi postat će dio zbirki Muzeja suvremene umjetnosti. Drugu nagradu osvojio je njihov kolega Lovro Artuković.
Zbog medijske raznolikosti pristiglih radova, autori kojih su umjetnici svih naraštaja, žiriju je kao kriterij za odabir na prvom mjestu bila izvrsnost. Time su se, kaže stručno povjerenstvo koje su činili ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić, profesorica na ALU Leonida Kovač, multimedijski umjetnik Peter Kogler te kustosi Igor Španjol i Leila Topić, itekako vodili, a ravnateljica MSU-a i predsjednica stručnog povjerenstva Snježana Pintarić rekla je kako je izložba odabranih djela pokazala izbor najboljih radova hrvatske suvremene umjetnosti, te živu i raznovrsnu scenu s već etabliranim, ali i mladim autorima.
Umjetnici su za svoje radove osvojili 50, 45 i 40 tisuća kuna, a radovi postaju dijelom zbirki Muzeja suvremene umjetnosti.
U obrazloenju za prvu nagradu žiri je kazao:
”Katarina Ivanišin Kardum u svom radu otkriva pola stoljeća stare diorame te kroz medijske prijevode trodimenzionalnih modela znanstvenog prirodoslovlja podcrtava umjetnu prirodu pejzaža. Umjetnica reaktualizira temeljnu ideju tradicije zapadne umjetnosti prema kojoj je umjetnost imitacija prirode. Pritom aspekti imitacije i spoznaje nisu podijeljeni nego transpozicija zapravo konstituira racionalni model za razumijevanje prirode. Produkcija uključuje tehnički vidik rekonstrukcije i konstrukcije te s tim i manipulacije. Moguća je upravo zato jer su autorici jasni glavni odnosi i koncepti. Prikrivena bit prirode naime, paradoksalno, ne pripada samoj prirodi nego je prirodna pojava tek njen učinak kojeg se bez većih poteškoća može dislocirati te prenositi iz jednog medija u drugi. Umjetnost Katarine Ivanišin Kardum utemeljena je na obliku spoznaje prirode koji konstruiranjem modela ostvaruje vlastitu dimenziju učenja te čini vidljivom konstrukciju i uvjetovanost same prirode u kulturnim diskursima. (Igor Španjol)”
Za autora Vukosava kazali su pak ovo: ‘Ciklusom “Jezera” snimljenim 2014. analognom fotografskom kamerom, umjetnik mlađeg naraštaja Borko Vukosav na jedinstveni način spaja dokumentarnu i režiranu fotografiju. Njegovu znatiželju privukao je tvornički kompleks, tvornica opeka izgrađena u 19. stoljeću koja je prestala proizvoditi 1995. Borkova kamera snimila je predaju industrijske arhitekture ponovno u ruke prirode; šuma zastire tvorničke dimnjake a jezero prodire u nekadašnje tvorničke pogone. Ipak, u ovom postapokaliptičnom pejzažu pojavljuju se likovi koji smjelo gledaju u umjetnikovu kameru. Prizori postindustrijskog pejzaža, napuštene tvornice, u snažnoj su suprotnosti s ljudskim likovima koji poziraju umjetniku. Kamerom naglašen „višak“ likova u prirodi, inkongruentnost između krajolika, ljudi i otisaka ljudske prisutnosti tvori izvjesnu napetost, odnosno nelagodu koja nagrađenu fotografsku seriju čini otvorenom za raznovrsna tumačenja. (Leila Topić)’
