Koristeći zamor gardijskih brigada koje su u protekla tri mjeseca bile izložene iznimno velikim naporima, neprijatelj je iskoristio za povrat dijela izgubljenih otpornih točaka na području Bobana. Pored već spomenutog gubljenja položaja istočno od Zavale od strane 102. brigade HV, prilikom izvođenja smjene postrojbi, 148. brigada HV 20. srpnja gubi iznimno važan položaj Osmar, a poslije toga „domino efektom“ u neprijateljske ruke padaju Ravne glave, Stražnica i Oštro brdo.
Ujedno, koristeći velike međuprostore u središnjem dijelu Bobana, od Baljevca do Ćopica, zahvaljujući dobrom poznavanju prostora, neprijatelj u vremenu od 10. do 17. srpnja vraća pod svoju kontrolu i veći broj položaja kao što su Rasovac, Motka iznad sela Šćenice, Toranj iznad sela Požarno, te Oštru glavu i Kujino osoje.
Pripreme za izvođenje napadne operacije „Oslobođena zemlja“ ubrzalo je i utvrđivanje snaga Hercegovačkog korpusa u zaleđu prostora Bobana, selima Poljica i Diklići gdje su raspoređena IZM 472 mtbr i njena jedna bojna. Radi lakšeg uvođenja snaga ojačanja neprijatelj otpočinje i izgradnju komunikacije od sela Rapti – Bobani prema selu Misite smještenom na glavnoj prometnici Zavala – Osojnik. Na taj način stvoreni su potrebni preduvjeti za izvođenje jačeg napada, čijim bi uspjehom naše snage bile potisnute prema obalnom rubu, što bi nas vrlo brzo vratilo na stanje slično onom prije prodora Hrvatske vojske prema Dubrovniku.
TIJEK BORBENIH DJELOVANJA
Želeći spriječiti nepovoljan razvoj situacije na ovom dijelu ratišta, Zapovjedništvo Južnog bojišta donijelo je odluku o izvođenju napadne operacije, za čijeg je nositelja planiranja i provedbe određena 1. brigada ZNG „Tigrovi“. Sve pripreme, od izviđanja, rasporeda topničke potpore i veza između angažiranih postrojbi, dovršene su do 23. srpnja 1992. godine.
S ranije navedene polazne crte, snage 1. brigade su jednim krakom napredovale na pravcu Zečja glava – Oštri vrh, a drugim ovladale vrhovima Visoka glava – Ilijino brdo – Lisnik. Do 7. kolovoza u potpunosti je očišćen od neprijatelja prostor od Belenića do Gorogaša, te uspostavljena crta obrane na položajima Oštri vrh – Sovar – k. 799 – Lisnik – Ilijino brdo.
U nastavku napadnih djelovanja, do 8. kolovoza 1. brigada zauzima Gradinu, Zelenikovac i južne padine Strmičkih brda. Na središnjem dijelu, nakon što je ovladala položajima Ročišta – Vučikovac – Baljivac – Lisac – Gradac, nije uspjela ostvariti krajnji cilj odsijecanja od zaleđa kotline Rapti – Bobani, te potiskivanja neprijatelja u prostor Popovog polja. Već nakon početnih uspjeha pokazalo se kako je operacija „Oslobođena zemlja“ prezahtjevna za iscrpljenu 1. brigadu, te se za čišćenje prostora od Kipera do Krajkovića uvode snage 4. brigade ZNG.
Premda je prigodom primopredaje položaja pričuvnim postrojbama Hrvatske vojske znatan dio njih iznova prepušten neprijatelju, akcijom „Oslobođena zemlja“ uspješno je dodatno učvršćena obrana ovog područja. Budućim napadnim djelovanjima u drugoj polovici kolovoza i u rujnu 1992. godine, stvorena je potrebna dubina prostora i sigurna osnovica za oslobađanje Konavala i prostora oko masiva Vlaštice.
„POŽURNICA“ HRVATSKE VOJSKE UPUĆENA AGRESORU
Tijekom izvođenja ove akcije pokazalo se u kolikoj je mjeri, svojom neodlučnošću i nesnalaženjem te krivim procjenama, politika RH izvršila negativan utjecaj na snagu i stanje u Hrvatskoj vojsci, a posebno u pričuvnim postrojbama. Gotovo da je postalo „pravilo“ u ovim brigadama nefunkcioniranje sustava zapovijedanja, nepopunjenost kao rezultat lošeg odaziva na mobilizaciju, nered te kao posljedica ozbiljan pad morala i borbene spremnosti.
Stoga je Zapovjedništvo Južnog bojišta bilo prinuđeno osnivati TG (taktičke grupe) sastavljene od mnoštva malobrojnih dijelova raznih postrojbi. I pored toga ne smije se zaboraviti jedna „slučajna“ podudarnost. Naime, akcija „Oslobođena zemlja“ otpočela je istog dana kada je agresor odbio doći na već zakazane pregovore na brodu „Lastovo“ 23. srpnja gdje su trebali biti dogovoreni modaliteti njegovog povlačenja s privremeno okupiranih prostora RH.
Iako se o tome nije puno govorilo, sasvim je razvidno kako je, nalazeći snage za uspješna napadna djelovanja, Hrvatska vojska uputila neprijatelju i njegovim političkim vođama i stratezima, još jednu odlučnu „požurnicu“. Svojim novim pobjedama „poručila“ je jugo-vojsci kako potpuni vojni poraz može izbjeći samo dosljednim poštivanjem prihvaćenih sporazuma i konačnim odlaskom izvan granica međunarodno priznate Republike Hrvatske.