Prije nastavka opisa napadnih djelovanja Hrvatske vojske prema još uvijek okupiranim Konavlima, osjećam potrebu podsjetiti čitatelje na događanje koje je kao i ovaj feljton izravno vezano za očuvanje sjećanja na povratak slobode hrvatskog Juga.
Naime, na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza ove godine Francuska alijansa Dubrovnik i Muzej suvremene povijesti organizirali su prigodni program uz 200-tu godišnjicu tvrđave Imperijal na Srđu, koja je tijekom Domovinskog rata postala simbol herojske obrane Grada 1991. i naših dana Pobjede. Upravo tog dana davne 1812. godine prvi topovski plotuni označili su dovršetak njene izgradnje, slaveći ujedno i Napoleonov rođendan.
JOŠ JEDAN POZIV ZA SPAS TVRĐAVE IMPERIJAL
U prigodnom osvrtu, prateći povijest tvrđave koja je ujedno i zaštićeni spomenik kulture, nazočne sam upoznala s najvažnijim događanjima na dubrovačkom području od dolaska Francuza 1806. godine do danas. Zajedno s gospođom Dubravkom Zvrko iznova smo se sa zahvalnošću prisjetili razumijevanja i pomoći koju je francuski narod pružio Dubrovniku u vrijeme i neposredno nakon bezumne srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1991. godine.
Potom sam uzvanicima upriličila stručno vodstvo kroz postav izložbe "Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991.-1995." te ih upoznala s opsežnim programom koji Muzej priprema kako bi što cjelovitije i potpunije obilježili dvadesetu obljetnicu oslobađanja juga Hrvatske. Kao voditeljica Muzeja i koautorica izložbe, s osobitim zadovoljstvom i ponosom mogla sam iznova istaći veliki interes šire javnosti za ovu izložbu koji potvrđuje svakog dana sve veći broj domaćih i stranih posjetitelja.
Za kraj ovog programa ostavljeno je predstavljanje tri nova prostora u prizemlju tvrđave, uređena uz pomoć tvrtke Razvoj golf, koja smo namijenili za održavanje budućih tematskih izložbi, stručnih skupova i muzejskih radionica. Time smo, kao i dosadašnjim radom, još jednom pokazali na koji način je u ove prostore moguće vratiti život koji Imperijalu svi zajedno dugujemo, s obzirom na njegovu ulogu u novijoj dubrovačkoj povijesti.
Budući je tvrđavi potrebna žurna sanacija i potpuna obnova, s obzirom na težinu razaranja koja je pretrpjela tijekom rata, iskoristili smo i ovu priliku da zajedno s Francuskom alijansom, još jednom uputimo apel za njen spas. To je ujedno i temeljni preduvjet za „golo preživljavanje“ postojeće izložbe i već dugo najavljivano osnivanje Muzeja Domovinskog rata koji Grad i njegovi branitelji zasigurno zaslužuju. Zasad je sve „zastalo“ na rijetkim praznim obećanjima i poznatoj priči o uvijek uzaludnom „čekanju nekih boljih vremena“, što u potpunosti odražava sveprisutni neprimjeren odnos društva prema braniteljima i samom Domovinskom ratu.
DESANT HRVATSKE VOJSKE U CAVTAT
Neposredno pred desant u Cavtat, čije je izvršenje zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko povjerio svom pomoćniku generalu Nojku Marinoviću, 20. listopada 1992. u cavtatsku luku uplovljavaju dva policijska glisera na kojima su bili general EZ David Cranston, suradnici, delegacija MUP-a na čelu s ministrom Ivanom Jarnjakom i hrvatski policajci, te veća grupa novinara.
Jugo armija je već izvršila dugo obećavano povlačenje s prostora Konavala, ali je prostor Konavoskih brda i dijela Gornjih Konavala suprotno odredbama potpisanog Ženevskog sporazuma, zajedno s naoružanjem prepustila četničkim hordama tzv. Hercegovačkog korpusa. Bio je to njihov posljednji pokušaj zadržavanja kontrole nad ovim područjem, praćen „igrom“ sukoba s „izdanim i napuštenim narodom istočne Hercegovine“ namijenjenoj u prvom redu „slijepim“ promatračima UNPROFOR-a.
I vjerovali ili ne, kada su četnici sa svojih novih položaja otvorili minobacačku i topničku vatru po cavtatskoj luci gdje su se iskrcavale naše snage, uslijedilo je reagiranje u kome su „bijelci“ ustvrdili kako je JA „profesionalno“ izvršila povlačenje, dok je „Hrvatska vojska otvorila vatru iz Cavtata i okolice po snagama Hercegovačkog korpusa“, a njima „ograničila kretanje samo na hotel Croatiju u kojem su bili smješteni“.
Zanimljiva su svjedočanstva o prebacivanju u Cavtat, sačuvana u sjećanju pukovnika Ratka Dragovića Kleka koji je vodio 5. bojnu 1. brigade, te u ratnom dnevniku COB-a Dubrovnik. Pod datumom 21. listopada 1992. operativac COB-a bilježi u 03,15 h uplovljavanje trajekta „Pelješčanka“ u Cavtat, a potom u 07,01 i trajekta „Postire“. U razdoblju od 08,00 h do kasnih popodnevnih sati u dnevnik je upisano više uplovljavanja i isplovljavanja iz Gruža i Cavtata naših trajekata, brodova i glisera koji su prevozili snage HV. U 13,15 h unesena je obavijest da je „Pelješčanka“ pogođena uz cavtatsku rivu bez ljudskih žrtava i veće materijalne štete.
Nešto kasnije, u 13,45 h navodi se da trajekt „Blace“, koji je u prvoj vožnji prevezao dva tenka i pripadnike 3. bojne 1. brigade, radi velikog juga nije mogao iznova doći do Cavtata nego se morao vratiti u luku Gruž.