Živimo u centru Komolca i imamo svoju zemlju, cijeli život nešto proizvodimo. Čim je na snagu stupila odluka Ministarstva poljoprivrede kako se OPG-ovi moraju registrirati, odmah smo to učinili, kako bismo mogli i dalje prodavati na placi, na kojoj je mati Kate cijeli život, otkad zna za sebe – priča nam Mladen Buconić, koji u svojoj baštini uzgaja puno toga, ali najviše je ponosan – i to ne skriva – na jagode i artičoke. Uz njih, tu je i blitva, malo pomadora, balančana… Kako ide po redu u godini, reći će. Iako ‘koronaepidemija’ zalazi, još uvijek na svoj rezerviran banak u Gružu ne idu, već su se i oni prebacili na virtualnu prodaju i dostavu. Puno više ljudi javilo im se tako, reći će nam, nego na placi samoj u Gružu, pa čak planiraju i ostaviti ovaj način prodaje… Facebook je kaže, čudo, sin Marko postavio je objavu na virtualnoj placi o prodaji artičoka i one su planule! Kako neće, kad su ljudi gulozni, smije se. I ne samo na njih, već i na domaće, neprskane jagode. A što je vama draže?
-Artičoku treba znati uzgajat’ i treba prodavati, a mati Kate je tu ‘doktorica za artičoke’. Plod ne možete ni vidjeti u travi, a ona je već izabere, ubere i spremi za prodaju – priča nam. Artije znati i ubrat’! Ne možeš procvjetanu čoku treba posaditi i ako treba i dvije godine čekati na ‘pravu stvar’, reći će nam dalje gospar Mladen. Ovaj mali, ukusni plod nije, ističe, zahtjevan za uzgoj, ali ako znate ‘oko njega’.
-I ne isplati se, iskreno. Stari ne mogu doći do place, mladi uglavnom ni ne znaju što je to, čast iznimkama! Inače, nas vam u Rijeci dubrovačkoj ima tek nekolicina koji uzgajamo artičoke, a svake godine govorimo kako ćemo smanjiti – kaže kroz smijeh. A mi se iskreno nadamo kako obitelj Buconić od artičoka neće odustati jer nema ljepše od domaće. Lijepo je čuti i to kako gosparu Mladenu pomažu i dva sina, koliko stignu – zasad još mogu jer je ‘korona’ jednome nakratko ‘zaustavila’ studiranje, a drugome kadeturu.
Čekaš proljeće i to je to
Inače, obitelj Buconić artičoke uzgaja iz sjemena starih sorti, što nas je posebno oduševilo.
-Sve vam je do zemlje! Komolac je, recimo, poznat po matrikalima za Mrtvi dan jer je ovo podneblje gdje sunce rano zađe, velika je rosata, zemlja je teška i drži vlagu, a artičoke su na pržinati, zemlji koju ako zaliješ ujutro, već popodne bude suha. Ako je artičoka suha, nema srce i ako nije mesnato iznutra, to vam je kao da jedete opanak. Tako da se mora zalijevati i zalijevati, ali imamo sustav ‘kap po kap’, upališ motore i dobro je! Inače, nije ona teška za uzgoj… Njen posao je procvjetati, usahnuti kad dođe ljeto, pokosi se i iz batrljaka krene opet dogodine, iz gomolja. Ako se ima presađivati, a najbolje je u desetom mjesecu, to je sve. Čekaš proljeće i to je to. E, treba i uzorati dva puta! Starije artičoke su pune trave jer su u kanalu, ali što ćete, trava stalno udara. Malo izgleda k’o džungla, ali barem onda znate da nema cidokora – smije se dalje gospar Mladen. Kaže, ima 56 godina, a u životu artičoku nije ubrao. Za to je zadužena mati Kate. On – za sve ostalo.
-Imam sjeme od pokojnog đeda što je umro 1982. godine. On je uvijek sadio artičoke, čeprkao i rasađivao i to sjeme čuvamo do dan danas. Vidio sam svakakve artičoke, crvene, talijanske… A razlika je velika – ističe dalje. Sadi i ostalo, pomadore, blitvu, balančane, malo patata za familiju, kaže drugo se ni ne isplati više.
-Sve ima svoje razdoblje. Ne možeš u zimu nešto posijati ako ne ide. Tu su još i rotkvice, rikula, luk… Inače, gdje su bile patate posadio sam pedeset stabala trešanja – već su na rodu, nekoliko godina, ali ove godine neće biti baš dobar urod. Nema veze, prošle godine je bilo dobro. Ne tretiram ničim pa će doći druge i uskoro ćemo nadam se još u njima uživati – ističe.
Za kraj smo ostavili ono najslađe – domaće jagode. I ove komolačke su posebne, jedinstvene.
-Jagode su odlične, a ljudi gulozni – priča kroz osmijeh u baštini. I sami smo se uvjerili u ‘istinitost ove objave’.
-Ne prskam, ne štitim ih… Sad će krenuti vrijeme kad će se jagode izmaćati, a ako se izmaćaju, neka, neću ih prskati! Cijenu im stavim istu otkad krenu pa dok ne finu – 20 kuna pola kila. Mislim da je to u redu, a kako stalno dobivamo komplimente za njih, čini mi se da smo na dobrom putu – zaključuje gospar Mladen svoju obiteljsku poljoprivrednu priču iskrenim riječima:
‘Hoću da plod sazri i da su ljudi zadovoljni, a ne da pola bace!’