Kroz priče sam shvatila da je tih ljetnikovaca bilo jako puno i da se u njima nije samo ljetovalo. Oni su imali višenamjensku funkciju, u njima se poslovalo, u njima se radio biznis – rekla je autorica prof. dr. sc. Slavica Stojan na promociji svoje knjige ‘Ombla, vile i vilani’ u Franjevačkom samostanu u Rožatu u petak navečer.
Promociji su uz autoricu prisustvovali i Inge Belamarić, prof., prof. dr. sc. Joško Belamarić, dr. sc. Ivana Lazarević i fra Josip Sopta.
Iako knjigu čine arhivski materijali, Stojan ističe da se ne radi o suhoparnoj znanstvenoj knjizi te da je naglasak na pričama iz tadašnje svakodnevice.
– Jako dugo sam istraživala u arhivu. Bavila sam se poviješću žena i raznim drugim temama. U 25 godina sam prošla gotovo sve zapisnike kaznenog suda Dubrovačke Republike i druge arhivske serije, ali ta mi je bila najizdašnija jer sud nije bio kao danas. Na sud su dolazili svi, i nevini i optuženi i mnogo svjedoka koji su pričali priču. Često su pričali ne ono što ih se pitalo nego ono što su htjeli reći. U tim iskazima na sudu se vidi kako je tekao život i svakodnevica. Kroz zavjesu možete naslutiti normalni život koji se nije nigdje zapisivao. Vi ga morate izvući iz negativnog sudskog konteksta i to sam i radila i tako sam napisala više-manje sve svoje knjige. Uvijek mi je ostajalo materijala i jednog dana kad sam shvatila da imam jako puno o Rijeci dubrovačkoj, da o njoj nisam nikad ništa napisala i da se spominju često ti ljetnikovci. Onda sam ih se dohvatila i iz onoga što sam doma imala sam počela izvlačiti Rijeku dubrovačku – objasnila je.
O pozadini rada na knjizi pričala je Ivana Lazarević.
– Budući da je autorica rođena u ljetnikovcu, živi u ljetnikovcu i dugi niz godina je zaposlena kao znanstvenica u ljetnikovcu Sorkočević, a danas je ravnateljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a ona osjeća na jedan poseban način taj svakodnevni život u prostranim kućama. Ona duboko promišlja i osjeća ovaj kraj, ove kuće, ovaj način života u tim modernim zdanjima, a to je ono što je dosad promicalo većini istraživača i proučavatelja ovog dubrovačkog fenomena. Posebna vrijednost ove knjige je identifikacija šezdesetak kuća, odnosno ljetnikovaca dubrovačke vlastele i bogatijih građana poredanih uz obje obale zaljeva Rijeke dubrovačke, ali i na uzvisinama u selu Mokošici, u Petrovu selu, u Šumetskoj dolini. Posao identifikacije tih zdanja, utvrđivanja graditelja, odnosno prvih vlasnika zahtijevao je temeljno arhivsko istraživanje – naglasila je.
Kroz znanstveni rad sadržan u knjizi Stojan je uspjela, kako kaže ‘dešifrirati’ izvorne vlasnike i graditelje većine ljetnikovaca koji se spominju, što predstavlja i akademski značajan napredak u dokumentaciji podataka sadržanih u arhivu.
– Nedostajalo mi je kako da lociram ljetnikovac. Otprilike znam da je u Prijevoru, znam čiji je, znam kad je građen, ali nemam pojma tko ga je gradio. Istraživala sam knjige prodaja, jer nije postojao katastar da bih vidila kako se prodaje kuća. Često se poznati posjed spomene, recimo susjedstvo gospara Giorgi, i onda kaže; s lijeve strane je gospar Giorgi, s južne strane je more, sa sjeverne strane je brdo, a s desne strane je neko drugo imanje – kazala je.
U terenskom radu značajno joj je svojom stručnošću pomogao njen suprug, kaže Stojan, arhitekt i urbanist. Knjiga obrađuje razdoblje od 15. do 19. stoljeća, no, kaže Stojan, ljetnikovci su se gradili i znatno ranije upravo zbog činjenice što nekima nije uspjela pronaći izvornog vlasnika.
Iako na upit o tome koja joj se priča osobno najviše dopada Stojan je rekla da je to teško odrediti, no priča o Mariji Boždari joj je jako draga.
– Možda priču o fatalnoj ženi Mariji Boždari. Ženi koja je bila iz redova takozvane ‘nove vlastele’, njeni su imali ljetnikovac u Čajkovićima. U nju se zaljubio Gundulićev unuk Sigismund koji je bio pisac, međutim u nju su bili zaljubljeni i drugi. Gradom su kolale pjesme koje je pisao Ignjat Đurđević, odnosno Bernard Giorgi koji je na prilično slobodouman način prikazao njenu ljepotu. Onda se njen zaručnik jako naljutio i ostavio ju. Ostavljena zaručnica u Dubrovniku nije nikad imala dobru sudbinu, međutim s obzirom na njenu ljepotu našao se drugi kandidat, a to je Kaboga koji ju je i oženio. Ljetnikovac Gundulić bila je skromna zgrada u neposrednom susjedstvu ljetnikovca Kaboga. Sin Marije Boždari, udate Kaboga, ženi Gundulićevu kćer i tako završava ta priča – zaključila je.
Knjiga je objavljena u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.