Cjelovitu sliku o veličini herojstva i žrtve dubrovačkih branitelja i građana te njihovom doprinosu konačnoj pobjedi i stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske, moguće je steći samo proučavanjem svih aspekata Domovinskog rata.
Stoga iznova, uz uspješnu obranu Grada i stalno jačanje obrambenih snaga, moram spomenuti i djelovanje brojnih službi, ustanova i pojedinaca koje su svojim djelovanjem dale svoj puni prinos njegovom održanju.
Nemoguće je zaboraviti postignuća Civilne zaštite i Crvenog križa u organizaciji zaštite života ljudi u ratnim uvjetima, njihovom sklanjanju, smještaju, evakuaciji, brizi o zatočenicima srpsko-crnogorskih koncentracijskih logora, podjeli humanitarne pomoći ili otvaranju i radu pučkih kuhinja. Također, poseban pristup i proučavanje zaslužuju i djelovanje dubrovačkih pregovarača s tzv. JNA, dubrovačke ratne bolnice, vatrogasci koji ginu spašavajući živote prognanika u zapaljenim hotelima, djelatnici HEP-a koji nastoje popraviti energetska postrojenja i osigurati Gradu snabdijevanje strujom ili rad pekare „Orlando“ koja ni jedan dan građane nije ostavila bez svježeg kruha. Ne smijemo zaboraviti ni naše novinare i fotoreportere koji su riskirali svoje živote kako bi u svijet poslali vijesti i slike o razaranju Dubrovnika, kulturne djelatnike, znanstvenike, slikare, glazbenike, književnike i glumce koji su svojom djelatnošću omogućili duhovno i materijalno održanje Dubrovnika, ili velike zasluge humanitarnih društava, fondova, foruma, konvoja i pojedinaca.
ŠIRENJE ISTINE
S razaranjem Dubrovnika 1991.godine i njegovom herojskom obranom, istina o pravednom ratu hrvatskog naroda širi se europskim i svjetskim javnim mnijenjem koje je sve više ogorčeno neaktivnošću međunarodne zajednice u zaustavljanju rata. Konačno se i Europska zajednica, pod pritiskom javnosti, odlučila jače angažirati, budući njena dotadašnja nastojanja, kao ni tijekom trajanja Konferencije o Jugoslaviji donesene rezolucije i brojni postignuti dogovori o prekidu vatre tijekom i u vremenu od kolovoza do listopada 1991., nisu dali značajnije rezultate.
Ovom prilikom zadržat ćemo se na nekim od najznačajnijih događaja za koje držim da su i pored njihove iznimne važnosti zapostavljeni i čije su dvadesete obljetnice prošle gotovo neprimjetno. A to su u svakom slučaju međunarodno priznanje državne neovisnosti Republike Hrvatske, prihvaćanje plana Cirusa Vance-a i odluka Vijeća sigurnosti UN o dolasku u Hrvatsku međunarodnih mirovnih snaga – UNPROFOR-a te posebno potpisivanje „Sarajevskog primirja“ 2. siječnja 1992. godine koje je to omogućilo.
Na inicijativu Njemačke, koja je priznala Hrvatsku kao suverenu, samostalnu i neovisnu državu 19. prosinca kada to čine i Švedska i Island, međunarodno priznanje priopćile su 15. siječnja i zemlje Europske zajednice.
U to vrijeme prihvaćen je i Vance-ov plan o slanju mirovnih snaga koje su razmještene po privremeno okupiranim područjima Hrvatske (Područja pod zaštitom UN-a), a Vijeće sigurnosti UN-a 12. veljače donosi odluku o upućivanju prvog dijela od 12 000 vojnika.
SPORAZUM PREDSTAVLJA RAZDJELNICU
Nakon niza od petnaest neuspješnih primirja između hrvatske i velikosrpske strane (JNA), u Sarajevu su hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i general JNA Andrija Rašeta potpisali sporazum o bezuvjetnom prekidu vojnih djelovanja, prema kojemu obije strane ostaju na dostignutim položajima, a koji stupa na snagu 3. siječnja 1992. Ovaj sporazum, u svakom slučaju, predstavlja razdjelnicu kojom je završen „Hrvatski rat za neovisnost“, koji kao dio Domovinskog rata traje od 25. lipnja 1991. godine, odnosno donošenja „Deklaracije o neovisnosti“.
Primirje je potpisano uz nazočnost predstavnika međunarodne zajednice, a mora se naglasiti da je zaključeno uz protivljenje hrvatskih vojnih zapovjednika koji su smatrali da je odnos snaga promijenjen i da je došlo vrijeme za snažan protuudar Hrvatske vojske. Potpuno je razvidno da vlasti Republike Hrvatske ovim sporazumom nisu pristale na trajni gubitak velikih i životno značajnih prostora koje su do tada od strane agresora okupirani (oko 15 000 kilometara četvornih), čije će oslobađanje uslijediti tijekom narednih godina.
U svakom slučaju, u prilog tvrdnji o završetku „rata za neovisnost“ govori i izjava Slobodana Miloševića koji je tvrdnju o „završetku rata u Hrvatskoj i protiv Hrvatske“ javno iznio već 9. siječnja, a u nešto drugačijem obliku to je 3. ožujka 1992. izjavio i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman riječima da „smo izašli iz rata“. S hrvatske strane uslijedila je i odluka o demobilizaciji više od 20 000 vojnika HV, proglašena u veljači 1992., a prema onodobnim procjenama koncem 1991. godine Hrvatska vojska je imala oko 200 000 pripadnika.
PREDUVJET VRAĆANJA SLOBODE
Za dubrovačko područje posebno je značajno da se upravo u takvom ozračju donosi odluka o osnivanju 163. (dubrovačke) brigade HV, čime je dubrovačkim braniteljima jasno pokazano da će vrlo brzo dobiti priliku da s oružjem u ruci vrate slobodu na svoja privremeno okupirana područja. Ovom zapovijedi od 13. veljače 1992. godine, potpisanom od ministra obrane Gojka Šuška, s ciljem daljnjeg jačanja oružanih snaga, ukida se 75. samostalni bataljun HV koji nije stigao ni zaživjeti, nakon što je 28. prosinca 1991. osnovan temeljem zapovijedi 6. OZ Split. Od njegovih pripadnika, zatim pripadnika 116. brigade HV te neraspoređenih vojnih obveznika osnovana je 163. brigada koja u svom sastavu ima dvije pješačke bojne, TRD, divizion PZO, a koncem travnja i oklopno-mehaniziranu satniju. Za prvog zapovjednika imenovan je dotadašnji zapovjednik 116. brigade pukovnik Ivan Varenina, a nakon njega tu dužnost preuzima brigadir Veselko Gabričević.
Uz vjerovanje kako će ovaj za dubrovačke branitelje i Grad iznimno važan događaj biti primjereno obilježen, u slijedećem nastavku feljtona detaljnije ću pokušati rekonstruirati ratni put 163. brigade, koja je postala jedan od najvećih simbola dubrovačke borbe za slobodu.