Završno predavanje u okviru Mjeseca hrvatskoga jezika, a u organizaciji Dubrovačkih knjižnica, održalo se u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik održano je pod nazivom “Dubrovačka rukopisna baština: djela, pisari, zbirke” na kojem su sudjelovali Irena Bratičević, dr. sc. izv. prof., s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Tamara Tvrtković, dr. sc. izv. prof., s Fakulteta Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Ivan Lupić, dr. sc. izv. prof. s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Na početku, okupljene je pozdravila Paula Raguž, voditeljica Znanstvene knjižnice Dubrovnik rekavši da će predavači predstaviti projekt “Hrvatska rukopisna kultura: djela, pisari, zbirke” koji se bavi proučavanjem hrvatske rukopisne književnosti od 15. do 19. stoljeća.
Bratičević je, na početku izlaganja, istaknula da se “rukopisna književnost staroga Dubrovnika, uspoređujući broj rukopisa koji se čuvaju, Znanstvena knjižnica nalazi na drugom mjestu iza arhiva Male braće, iza njih slijede brojne druge, poput Biskupijske knjižnice u Dubrovniku, knjižnice Dominikanskog samostana, HAZU i Državnog arhiva u Dubrovniku, zbirka Baltazara Bogišića u Cavtatu…”. Dubrovački se rukopisi danas nalaze u preko 80 zbirki u svijetu, a građa kojom se predavači bave uglavnom datira od sredine 15. do kraja 19. stoljeća te je dominantno rukopisna. Projekt “Hrvatska rukopisna kultura: djela, pisari, zbirke”, financiran sredstvima Hrvatske zaklade za znanost, osim individualnih zadataka predavača, obuhvatio je dva zajednička: izradu pojmovnika nazivlja koje znanost o rukopisima kao disciplina upotrebljava te izradu kataloga koji je proizašao iz činjenice da u Hrvatskoj ne postoji jedno mjesto na kojem je sustavno prikazano kojom rukopisnom građom se raspolaže, tko su autori i djela i sl. Projekt je za cilj imao “pridonijeti produbljivanju spoznaja važnih za proučavanje književnosti i jezika, unaprijediti dosadašnju razinu bibliografskih opisa i donijeti nove uvide u području knjiške i kulturne povijesti.”
Tvrtković je, u svom dijelu izlaganja istaknula da je jedan od zadataka svakoga istraživača priprema rukopisa, a odabir rukopisa vrši se prema kompromisu između vlastitih preferencija i onoga što je moguće, prema kriterijima poput financija, opsegu i dostupnosti rukopisa. Ovisno o kriterijima i raspoloživom vremenu, analiza rukopisa može obuhvatiti transkripciju, opisivanje, prijevod. Rukopis koji je Tvrtković odabrala za analizu ne nalazi se u Dubrovniku već u arhivu HAZU-a u Zagrebu, ali je većinski riječ o poeziji Frana Gundulića iz 1607. godine gdje je zaključeno da se u rukopisu dvije osobe pojavljuju, ali postoje indicije da je riječ o prijepisu radi niza nedosljednosti pri provođenju analize. Istraživanje rukopisa kojima se bavila Bratičević datiraju iz 18. i 19. stoljeća, a tiču se dubrovačkih prepisivača, a dio istraživanja predavačica provodi s Ivanom Lupićem. U radu se prikazuju i u cijelosti objavljuju dosad nepoznata pisma koja su razmijenili Ivan Marija Matijašević i Miho Rastić, dvojica oduševljenih ljubitelja i neumornih sakupljača dubrovačke književnosti. Budući da se u pismima isključivo govori o dubrovačkim rukopisima, ona u ovom radu služe kao podloga za raspravu o stanju dubrovačke znanosti o rukopisima u osamnaestom stoljeću kao i o stanju proučavanja dubrovačke rukopisne baštine danas.Ono što je posebno zanimljivo jer je prava rijetkost, kako kaže Bratičević, njihova su pisma pisana na hrvatskome jeziku te predstavljaju začetke dubrovačke i hrvatske znanosti o rukopisima. Posljednji predavač, Ivan Lupić istaknuo je tri svoja istraživačka rada “Marulić u Dubrovniku”, “Rukopisni tragovi Tihićeva Lucidara” i “Arthur Evans and the Illyrian Parnassus” koji su dostupni na internetu. U radu “Marulić u Dubrovniku” pokazuje se što se “iz naizgled bezvrijednih rukopisnih ostataka može saznati o životnosti književne kulture u hrvatskom šesnaestom stoljeću”. “Rukopisni tragovi Tihićeva Lucidara” rukopis je koji nije izgubljen, već je zapravo kasniji prijepis nepoznatog prepisivača koji je iz predloška ropski prepisao i podatak o njegovu nastanku. Mogućnost je, prema Lupićevim saznanjima i da je Tihić zapravo prevoditelj Lucidara s talijanskog, i to iz izdanja objavljenog u prvoj polovici šesnaestog stoljeća, čime preživjeli prijevod postaje izrazito važno polazište za buduća jezična i književna istraživanja. I posljednji rad, “Arthur Evans and the Illyrian Parnassus” govori o sudbini zbirke od dvadeset i dva rukopisna sveska koji su trebali poslužiti kao temelj za prvo tiskano izdanje dubrovačkih književnih klasika, koje je u drugoj polovici 18. stoljeća zamislio Carlo Antonio Occhi, prvi tiskar-nakladnik Dubrovačke Republike.
Na kraju predavanja, voditeljica Paula Raguž pozvala je okupljene na obilježavanje pedeset godina časopisa “Latina et Graeca” i otvorenje istoimene izložbe koja će se održati u petak, 17. ožujka 2023. u 12 sati u prizemlju Znanstvene knjižnice Dubrovnik. Na izložbi će se prikazati različita izdanja Latine kroz pet desetljeća, a na obilježavanju će sudjelovati glavna urednica Tamara Tvrtković, članica uredništva Irena Bratičević, te dugogodišnja suradnica časopisa Latina et Graeca Jadranka Bagarić.
Foto: Vedrani Levi