Običaj kolendavanja stara je dubrovačka tradicija koja se, srećom, očuvala do današnjih dana. Kolendom, koja dubrovačku Badnju večer ispuni pjesmom i veseljem, obitelji, prijateljima, znancima i sugrađanima čestitamo radosni blagdan Božića.
Upravo je običaj veselih ophoda, najčešće nazivan koledanje ili kolendavanje, bio znatno raširen po hrvatskom selu, a ponegdje je preživio do danas.
Na području Hrvatske najbolje je sačuvan u Dalmaciji, pogotovo južnoj. Ponegdje je očuvan i na sjevernom Jadranu, Lici i sjevernoj Hrvatskoj, a zabilježen je i kod Bačkih Bunjevaca te Hrvata u Mađarskoj. Današnje kolendavanje očuvano je u nešto promijenjenom obliku, a tragove mu nalazimo od Konavala do Kvarnera i Istre.
Tragovi iz 13. stoljeća
U dubrovačkom se kraju kolende pjevaju na način da kolendari obilaze kuće čestitajući ukućanima Božić i Novu godinu te zauzvrat dobiju dar. Tragovi kolendavanja se, prema pisanju Maje Bošković-Stulli iz knjige „Pjesme, priče, Fantastika”, mogu naći još u 13. stoljeću unutar Statuta iz 1272. godine gdje se spominje badnjak kojega su pomorci unosili u Knežev dvor, pristavljali ga na vatru čestitajući knezu pjesmom. Za to su, naravno, bili i nagrađeni. U Statutu se spominju i novogodišnji čestitari (mesari, mlinari i ribari) koji su također čestitali knezu te kapetani i mornari koji su čestitke upućivali dubrovačkom nadbiskupu. Pouzdano se ne zna jesu li i oni u tim prilikama pjevali, ali se u tome ipak može prepoznati elementi kasniji kolenda.
Kolende se prema istom izvoru spominju i 1706. godine kada je dubrovački nadbiskup izdao zabranu svim crkvenim osobama da po gradskim ulicama izvode “popijevke, pučki zvane kolende te druge pjesme i svirku”. Ova zabrana svjedoči da je kolendavanje početkom 18. st. bilo veoma rašireno među crkvenim osobama i pukom. 1744. godine je dominikanac Serafin Crijević zabilježio sljedeće: “Običaj je da uoči nekojih glavnih svetkovina idu uvečer mladići iz puka pred kuće plemića i građana pjevati razne popijevke, za koje ih nagrađuju kakvim darom.” Na prijelazu u 19. stoljeće družine kolendara su uoči dana pojedinih svetaca te Božića, Nove godine ili Tri kralja pjevale kolende na ulicama i pred vratima prijatelja ili rodbine.
Običavali su pjevati cijelu noć, a domaćini su ih častili zakuskom. U Dubrovniku i okolici kolendavanje je očuvano do danas, te se kolenda pjeva na Badnjak i Staru godinu, a kolendavanje je posebno omiljeno kod djece. No, kolendavanje je rašireno kako među djecom tako i među odraslima koji uz pjesmu i veselje s radošću dočekuju Božić. Stoga su ovi blagdanski dani jednostavno nezamislivi bez tog običaja.
Starija verzija kolende
Dobar večer, ko j’ u kući, pomogo vam svemogući.
Ođe, ođe, na zdravlje van Badnja veče dođe.
Došli smo vam kolendati, badnju veče čestitati.
Mi smo došli s vrh Konala u karoci od gospara.
Otvarajte škafetine, dajte nama beškotine.
Dajte nama bar rogača, da nam grla budu jača.
Ne bojte se da smo pijani jer je Vlaho Slijepi s nami.
Neće gospođa neharna biti, kolendarima ne udjeliti.
Oj, djevojko s vrh fumara, nemoj rijet da ni gospara.
Ispred kuće bor zeleni, a u kući gospar sjedi.
Ispred kuće drvo loza, u kući gospođa koza.
A sad mi vas Bog veselio, čestito vam Badnje veče, da se veselite
Zdravlje i veselje i duhovno spasenje. Amen.
Starija verzija dubrovačke kolende, koju je zabilježila Maja Bošković-Stulli u svojoj knjizi „Pjesme, priče, fantastika”