Knjigu ‘Latinske pjesme / Carmina Latina Đura Hidže’ predstavile su dubrovačkoj publici u ponedjeljak navečer dr. sc. Jadranka Bagarić te dr. sc. Irena Bratičević, izvanredna profesorica na Katedri za hrvatski latinizam Odsjeka za klasičnu filologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U knjizi Latinske pjesme / Carmina Latina Đura Hidže objavljeno je 246 pjesama dubrovačkog pjesnika koji s punim pravom nalazi svoje mjesto među antologijskim hrvatskim piscima latinskog izraza. Do ovog izdanja njegova latinska poezija glavninom se nalazila u rukopisima, a manji dio bio je tiskan. Sada su na jednom mjestu okupljeni njegovi epigrami, elegije, ode te pjesme u heksametrima i jedanaestercima, u priredbi Jadranke Bagarić i prijevodu koji potpisuju dr. sc. Zrinka Blažević, red. prof. i Jadranka Bagarić. Hidžina poezija fascinantna je slika kako zbivanja i karaktera iz dubrovačke prošlosti na prijelazu iz osamnaestog u devetnaesto stoljeće tako i njegove erudicije i pjesničkog dara. Urednica knjige je Irena Bratičević. Najavila ih je voditeljica Znanstvene knjižnice Paula Raguž.
Bagarić je istaknula kako je Hidža bio ‘oduševljen’ domaćom riječju, a to je jasno već iz odluke da se uhvati prijevoda rimskih liričara što ga je svrstalo na put prema preporodu. Pokazala je fotografiju Hidžine kuće u Komajima u Konavlima (iako se Đuro rodio u Gradu), koja je naravno od Hidžina vremena doživjela mnoge preinake, a fotografiju je ljubazno ustupio gospar Ivo Hidža, jedan od preostalih Hidža, koji je ujedno i prisustvovao ovom predavanju.
– Osim dijela prigodnica koje su su objavljene za njegova života sve ostalo je sačuvano u rukopisima. Neki su već dobro oštećeni, malo veća zaokružena cjelina je sveščić koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku i sadrži skoro 90 epigrama. Nema među njima onih koji su mu bili najsvestraniji, a to je oštrica prema francuskoj upravi. (…) Susrela sam se s mnogo njegovih rukopisa sačuvanih zahvaljujući vrijednim prepisivačima, osobito Luki Pavloviću čiji se prijepisi čuvaju u arhivu Male braće. Kad sam sve pronađene rukopise i tiskane pjesme okupila i razvrstala čitajući njegove stihove imala sam dojam da gledam film ljudi i događaja u Gradu, od konca 18. do tridesetih godina 19 stoljeća. Izbijali su iz njegovih riječi raznovrsni osjećaji, od tuge do radosti s nijansama zajedljivosti i finog humora, tako se između gospara Đura i mene stvorila jedna fina nit koja nas je povezala gotovo rođačkom vezom tako da sam ga ja na koncu zvala – dundo Đuro. S protekom vremena s te je mase papirića polako izranjao čovjek oštra jezika u satiričnim epigramima, osjećajan u elegijama, oštrouman promatrač i nemilosrdan promatrač svijeta oko sebe. Njegovi su stihovi prepuni antike. Poznavanje grčko-rimske povijesti, mitologije i književnosti dominira njegovim stihovima obogaćujući inventar simbola i metafora. Kako su ga vidjeli njegovi suvremenici, o tome ima dosta pozitivnih svjedočanstava, ali ima i negativnih. Prvo mjesto zauzima epigram starijeg uglednog sugrađanina Sebastijana Slade posvećeno dvojici rođaka Đuru Hidži i Mihu Grgureviću prigodom njihovog završetka studija medicine u Bologni – rekla je Bagarić pročitavši nekoliko tih svjedočanstava.
– Iako je većina njegovih prijevoda ostala netiskana i prema tome bez znatnijeg utjecaja, oni nam očituju da je Hiđža dobro prepoznao duh vremena u kojem su se nazirala preporodna gibanja, iz istih razloga da obogati hrvatsku pisanu riječ to nastoji i njegova poezija na hrvatskome jeziku među kojom se ističe ljubavna zbirka Piesni Ljubici. Ipak Hidžina latinska poezija pokazuje da je i u tom jeziku bio posve udomaćen, izvrsno poznavanje jezika kao i retorički versifikatorsko umijeće, bez sumnje potiču od obrazovanja koje je primio još u Dubrovniku u Isusovačkom kolegiju prije odlaska na studij medicine. Njegova poezija jasno odražava njegove stavove u turbulentnim vremenima u kojima je bio protivnik francuske vlasti i neosobit poklonik austrijske i nastupao kao kritičar i njihovih predstavnika i svojih sugrađana koji su se pretjerano mnogim vlastima umiljavali. Po tome se od mnogih književnika svojeg doba razlikuje. Drugo je što s mnogim suvremenim pjesnicima dijeli da je njegova poezija odraz svakodnevnih kontakata i zanimacija, poruka i pismo prijatelju, pohvale i kritike, komentar nekog događaja ili nečijega ponašanja, za svaki oblik komunikacije primjeren im je bio stih i to na latinskome. Iako je to doba u kojem latinski iščezava s kulturne pozornice, iako autori ove generacije ne dostižu ni veličinu pjesničkog izraza, a ni ugled svojih prethodnika, poput Rajmunda Kunića ili Benedikta Staya, Hidžina poezija pokazuje da taj latinski s vremenom nije izgubio svoju ljepotu – naglasila je Bratičević.
Događaj je glazbeno uveličao gitarski duo Umjetničke škole Luke Sorkočevića Daris Omerčahić i Robert Prusina pod mentorstvom prof. Pera Škobelja, a stihove iz knjige čitala je učenica Biskupijske klasične gimnazije Ruđer Bošković s pravom javnosti, Dora Vicelić.
