Prebacivanje težišta osvajačkih planova srpsko crnogorskog agresora na prostor Bosne i Hercegovine, u sklopu rata za „Veliku Srbiju“, ubrzalo je nastojanja međunarodne zajednice na provođenju Vance-ovog mirovnog plana.
U prilog čvrstom vjerovanju hrvatskog političkog vodstva kako je potpisivanjem Sarajevskog primirja i međunarodnim priznanjem završen rat na prostoru Hrvatske, ili barem jedna njegova faza koju nazivamo „Hrvatskim ratom za neovisnost“, govori i smirivanje hrvatskih bojišnica u prvim mjesecima 1992. godine, te bitan pad broja poginulih ratnika kao i smanjenje opsega ratnih razaranja i šteta.
Međutim, širenje ratnih operacija na području Hercegovine, posebno prodor neprijatelja preko Kupreške visoravni i ugrožavanje obrane Livna i Tomislavgrada, uz jačanje pritiska dolinom Neretve prema Pločama, iznova je aktualiziralo i „probudilo“ južno hrvatsku bojišnicu. Postalo je razvidno kako će vrlo brzo, u slučaju uspješnog provođenja poduzetih napadnih operacija uslijediti konačni neprijateljski udar s ciljem zauzimanja doline Neretve i cjelokupnog područja južne Dalmacije.
OSNIVANJE JUŽNOG BOJIŠTA
Radi obrane ovog područja, a „s obzirom na izvanredne prilike u svezi eskalacije rata u Bosni i Hercegovini što ugrožava i granična područja Republike Hrvatske“, predsjednik RH dr. Franjo Tuđman donosi 10. travnja 1992. godine naredbu kojom generala zbora Janka Bobetka postavlja za zapovjednika svih postrojbi Hrvatske vojske na Južnom bojištu od Splita do Dubrovnika (prilog 1.).
Jedan od prvih razloga za osnivanje Južnog bojišta, uz grupiranje značajnih neprijateljskih snaga, te njihove topničke i oklopne potpore na stonskoj i stolačkoj bojišnici, bio je nezadovoljavajuće stanje i mnoštvo izraženih slabosti angažiranih obrambenih snaga na ovoj crti. Kako sam već spominjala, od 1. listopada 1991. glavnu obrambenu snagu predstavljali su dijelovi 4. brigade ZNG iz Splita s malobrojnim ojačanjima iz 116. i 114. brigade HV.
Nakon žestokih napada u prosincu 1991. za zapovjednika obrane Stona, a time i cjelokupnog područja Pelješca postavljen je Ante Bilić, a osniva se MOMPD Pelješac, te se uz snage HV s Korčule, ovaj dio bojišnice dodatno učvršćuje. Radi neodlučnosti neprijatelja, koji do druge polovice travnja 1992., osim stalnih granatiranja nije poduzimao značajnije napade, uspjelo se stonsku bojišnicu popuniti ljudstvom i učvrstiti obranu na najvažnijim pravcima očekivanog napada agresora i to: Gabela – Metković – Ploče, Slano – Ston – Neum – Ploče i Stolac – Stolovi – dolina Neretve.
Posebnu opasnost za obranu ovog prostora predstavljalo je, do osnivanja Južnog bojišta, nepostojanje jedinstvenog sustava zapovijedanja s više između sebe nepovezanih sustava. Moram još jednom napomenuti kako se tek u to vrijeme osniva istureno zapovjedno mjesto HRM u Pločama, a Zapovjedništvo sektora Dubrovnik i dalje nije uspijevalo povezati brojne male postrojbe koje je imalo na raspolaganju.
ODNOS SNAGA
Zahvaljujući isključivo dolasku mirovnih snaga UNPROFOR-a na okupirana područja Republike Hrvatske i zaustavljanju većih ratnih operacija hrvatsko vrhovništvo je moglo istodobno nastaviti demobilizaciju HV, u svibnju i lipnju 1992. demobilizirano je gotovo 80 000 njezinih pripadnika, a značajne snage Glavnog stožera, u prvom redu dijelove 4. i 1. gbr HV, prebaciti na tada najugroženije područje Južnog bojišta. Koncentraciju svojih snaga neprijatelj je završio do kraja mjeseca ožujka, angažiranjem početnih snaga Druge operativne grupe koju su činile brigade iz užičkog, titogradskog i mostarskog korpusa pojačane odredima teritorijalne obrane iz istočne Hercegovine i Crne Gore.
Radi boljeg sagledavanja snaga agresora, napominjemo kako je svaka motorizirana brigada tzv. JNA u svom sastavu imala MAD (mješoviti artiljerijski divizion) sastava: jedna bitnica od 6 haubica 122 mm i dvije bitnice haubica 105 mm, a svaki bataljun imao je potporu bitnice minobacača 120 mm, dok su pješačke satnije raspolagale vodom minobacača 82 mm. Ujedno, svaka motorizirana brigada imala je i jednu oklopno-mehaniziranu bojnu (tenkovi i oklopni transporteri). Napadne snage neprijatelja na ovom području bile su organizirane u šest borbenih grupa po pravcima, a u prosjeku ih je činila jedna pješačka bojna sa snagama ojačanja.
Prigodom izrade kasnijih analiza borbenih djelovanja na ovom području, u najvećem dijelu povijesnih i vojnih djela, stalno se „provlači“ jedna od temeljnih zabluda koja nas udaljava od cjelovite i objektivne istine. Naime, stvarnu veličinu ove, prvo obrambene, a potom i oslobodilačke akcije te njen nezaobilazan značaj za stvaranje pobjedničke HV, nemoguće je sagledati ukoliko prihvatimo „istinu“ kako je vođena protiv neorganiziranih „divljih“ četničkih hordi. Nasuprot tome, ovdje se radilo o borbi protiv još uvijek dobro organiziranih i profesionalno vođenih snažnih postrojbi tzv. JNA koja je, istina izgubila početnu prednost u brojnom stanju, ali je i u ovo vrijeme zadržala gotovo nemjerljivu premoć u naoružanju.
POSLJEDNJI NAPAD NEPRIJATELJA
Pred početak odlučujućeg neprijateljskog napada, čiji je cilj bio razbiti u potpunosti naše snage i do 25. travnja izbiti na lijevu obalu Neretve i prostor luke Ploče, general Janko Bobetko raspolagao je slijedećim snagama: MOMP je dosegao brojno stanje od 976 pripadnika, 1. brigada ZNG (dvije bojne, bitnica haubica 122 mm, tenkovska satnija) oko 600 vojnika, 4. brigada s tri pješačke bojne i dvije samostalne satnije te topništvom oko 1200 pripadnika, TG sastavljena od po jedne bojne iz 113., 114. i 116. brigade s oko 750 ljudi, 156. brigada s jednom bojnom i topničkim ojačanjima s oko 350, te topnička skupina južne bojišnice s oko 100 ljudi.
U vremenu od 11. do 27. travnja 1992. neprijatelj je krenuo u dugo planiranu napadnu operaciju, i koristeći početne slabosti obrane uspio izvršiti prodor preko Stoca do Poplata i izbiti na iznimno važan prijevoj Stolove gdje je zahvaljujući herojskoj obrani snaga 4. brigade zaustavljen.
Prilog:
Naredba kojom predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, generala zbora Janka Bobetka postavlja za zapovjednika svih postrojbi Hrvatske vojske na Južnom bojištu od Splita do Dubrovnika.
Bobetko, Janko. Sve moje bitke, Zagreb 1996.