U četvrtak 21. rujna .2017. slavimo pedesetogodišnjicu ‘male’ mature. Možda se je lakše provući do zrelosti kroz ‘mala’ vrata?
Restoran ‘Lapad’ doimlje se pomalo banalno, ali donekle neutralno. Ispred restorana rukujem se s ‘osnovcima’, sada meni uglavnom strancima. Nakon pola stoljeća jedva poznam nekolicinu. No, to ne smeta. Više smetam sam sebi.
Kada su se nakon šestoga razreda otvorila vrata ‘pakla’ tjelesnosti, zaboravili smo ‘osnove’ duševnosti. Tijelo je ‘rijeka zaborava’. Jedan je građanin Gospića 22. rujna 2017. na televiziji, upitan što misli o čudnoj pojavi medvjeda na ulicama grada, izravno pogodio u ono ‘osnovno’: ‘Ljudi odlaze, medvjedi dolaze!’ Tijelo dolazi, duša odlazi: to bi valjda trebalo biti ono ‘malo’ sazrijevanje ‘male mature’.
U petome razredu još smo bili poput letećega cvijeća, poput leptira na livadi. Zaljubljeno smo oblijetali sve plave čuperke rascvjetanih djevojčica. Gdje li su se skrili ti ‘koluri’ duše? Odjednom se sve skrilo i odračilo! Sam korov i ‘zla trava’ brzo su prekrili sve cvijeće. Jedan od slavljenika ‘malomaturanata’ ležerno potkrepljuje moja sjećanja: ‘Znaš li Ti, stari, zašto su me izbacili iz škole? ’Ispipoʻ sam jednu ʼkolegicuʻ po diktatu tijela u WC-u, a ona me, zamisli, prijavila direktoru…’ Uletio čovjek bos u draču tijela. Duši ni traga. Malo je uranio te 1967. Glasovita 1968. i njezine tjelesne ‘sloboštine’ tek su se zbile ‘dogodine’.
Doduše, bilo je tu i duševnih kriza, iako prikriveno. Onaj odrješiti direktor tjero nas je na šišanje. Pogledam naokolo, ‘bora mi’ (i vite ‘jele’), to je urodilo plodom: nema puno ćelavih slavljenika. Dapače, dvoje-troje uopće nisu posijedili, a čelo im je zastrto ‘bitlzicom’. Duga kosa kratka pamet, sine mi, ali nakratko! Jedan lucidni maturant-politikant ovako ‘zapametova’ (doduše maloumno u skladu s ‘malom maturom’): ‘Mi smo ti, stari moj, raspeti između Amerike i Europe. Kolinda je za Ameriku, a Andrej za Europu. Udrio predsjednik države na predsjednika vlade raspelom vanjske politike.’ Gdje je sada onaj direktor da podšiša maloumnika? ‘Ma, ne, ne, serio’, nastavlja malko dozreli vidovnjak, ‘istina je; Rusi pritišću slavenske tampon-države, a Ameri ih pipaju kao kolega nekoć onu curu u WC-u.’
Po diktatu tijela, sine opet meni ćelavcu. Svijet je posto krupna politikantska tjelesina, štoviše ‘mrcina’. A duši ni traga! ‘Komunistička Kina osvaja svjetsko tržište’, nastavlja malomaturant, ‘a britanski i američki kapitalisti posrću bez pomoći Rusije i Indije pa im treba pomoć našega tampona za izolaciju Rusa od Europe…’ ‘Marš na šišanje’, dreknuh ja, ali naiđoh na potpuno nerazumijevanje. Unio sam u uzvik isuviše duše, a i sazrio sam, pomalo, shvativši da sam taj politikant zapravo ja.
‘Čekaj, čekaj, zar nisi ti onaj što svake godine ide liječiti dušu u Tajland?’ ‘Ma ne’ pokazah bezdušno prstom na nekoga od malomaturanata s druge strane. Kada gle! Ima ih nekolicina (što idu u Tajland). Ne liječe oni dušu, sijeva mi (iznova) i to prigodno, dok dama meni s lijeva nenamjerno zijeva. ‘Ma kakav Tajland. Ovdje je prava masaža. Masiraju nas tamponce sa svih strana. Još malo i naplatit ćemo mi njima tjelesninu ne zvao se ja Slobo Panceta ko onaj što je napiso ʻNovi organizamʼ.’ Bora mi, (i vite ‘jele’), naplatiše nam, za kraj, u restoranu hranjivu tjelesninu 168 kuna po duši.
Antun Nodilo