„Ljudi ne kontaju koliko smrt sadrži besmrtnost“ zapisat će Maro Šehović u jednom od svojih pronađenih i sačuvanih, ovih dana objavljenih stihova u zbirci pjesama „Teška voda“ u izdanju Društva dubrovačkih pisaca.
Zapisat će Maro i stih kako „ništa iza mene opipljivo ostat neće“, kao i „geniji su ljudi koje bogovi šalju na nebo“ u svojim pjesmama koje je zapisivao u svojim mobitelima, ponajviše na Gradcu u sjeni stoljetnih borova, na Dančama, Bellvederu, te u tišini svoga doma na Stradunu.
Maro Šehović rođen je 19. srpnja 1973. godine u Dubrovniku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Njegovu prvu zbirku pjesama Osiromašeni uran objavila je Matica hrvatska, ogranak Dubrovnik, 2007. godine, a uz pisanje pjesama, bavio se i kiparstvom, te je već sa 14 godina imao svoju samostalnu izložbu u foajeu Kazališta „Marina Držića“. Pamtimo i njegovu samostalnu izložbu kiparskih radova 2011. u Klubu mladih Orlando, gdje je izložio „cijele kipove“ i koji dan iza u Art radionici Lazareti izložba sa“slomljenim kipovima“. Na žalost, 11. lipnja 2012. godine Maro Šehović nakon kraće bolesti umire od upale pluća u dubrovačkoj bolnici.
Iza njega ostale su njegove neobjavljene pjesme, koje je stalno zapisivao u svoje mobitele, pronađene i sačuvane zahvaljujući njegovoj majci Jani i sestri Deši, koje su sada objavljene u njegovoj drugoj zbirci pjesama „Teška voda“, novom izdanju Društva dubrovačkih pisaca, objavljenoj njemu u spomen.
Uz veliku pomoć Marove majke Jane, zbirku je za tisak priredio Boris Njavro, veliku pomoć dao je i akademik Luko Paljetak, a pogovor je napisao akademik Tonko Maroević, svjedok Marova umjetničkog stvaralaštva od prvih dana, koji je između ostalog u svom završnom tekstu zapisao „Lirski dnevnik Mara Šehovića svjedoči bolnu prenapregnutost, nemirenje sa svijetom i otpor prema nezadovoljavajućoj zbilji, uz želju za iskazati svoj egzistencijalni nespokoj i svoj aktivni odmak od uobičajenih normi i zahtijeva“.