Kad dječja posla postanu naša posla, već smo zakasnili. To se upravo dogodilo nama – započinje Damir Mihović priču o dvogodišnjoj agoniji njegove obitelji. Mjesto radnje je Osnovna škola Župa dubrovačka, a sve ostalo je jedan ogromni vrtlog nepravde koju doživljavaju. Dvoje djece Damira i Katarine Mihović pohađa istu školu. Sin im je u osmom razredu, a kći je šestašica. Problemi su, prema njihovim riječima, počeli još dok je ona pohađala četvrti razred.
O ovom slučaju DuList je već pisao nakon što je udruga Roditelji za djecu na svojim društvenim mrežama objavila detalje iz župske škole te javno prozvala ravnateljicu Lukreciju Pavlović Ujdur i školu za niz ozbiljnih propusta. Ravnateljica je za naš portal tada sve navode odlučno odbacila, nazivajući ih neutemeljenima. Sada donosimo cjelovitu priču supružnika Mihović.
Damir i Katarina tvrde da je sve počelo vršnjačkim zadirkivanjem jednog dječaka, koje je s vremenom preraslo u ozbiljnije oblike nasilja.
– Bio sam isprovociran time što nam je kći nakon svih verbalnih uvreda udarena nogom. U početku se možda i moglo reći da je riječ o dječjoj zafrkanciji, zadirkivao ju je, povlačio za kosu. Ali onda je krenuo teror. Nazivao ju je pogrdnim imenima, govorio joj: ‘Ja sam muško za razliku od tebe i imaš šutat’ i prijetio: ‘Bolje ti je da ne znaš što će ti se dogoditi’ putem Viber poruka. Kad je dobila udarac nogom, sutradan sam otišao na informacije razgovarati s razrednikom i zamolio ga da zaštite naše dijete. Bojao sam se da cijela ta situacija ne eskalira. Mislio sam da se razgovorom sve može riješiti. Nije mi bio cilj svađati se ni bavit se školom nego jednostavno normalizirati cijelu situaciju – iznosi Damir, koji nam govori kako su sve te incidente prijavljivali službama u školi. No, umjesto smirivanja, prisjećaju se roditelji župske učenice, situacija je eskalirala. Njihova borba izlazi iz učionice i ulazi u sustav.
– U ponedjeljak ujutro, nakon informacija u petak, razrednik je razgovarao s tim dječakom, a istog dana, šesti sat, kćer nam je za vrijeme nastave probodena olovkom u nogu. Zabio joj je grafičku olovku u bedro. Kroz šav rebatinki! Bio je to snažan udarac, noga joj je bila krvava – ispričao je Damir.
Od pregleda do novog šoka
Roditelji su sa svojom djevojčicom otišli na pregled kod liječnice školske medicine na Batali.
– Prvo smo otišli u Župu u pedijatrice, ali kako ona nije radila zaputili smo se na Batalu. Zvali smo na telefon i najavili se da dolazimo. Bilo je 10 minuta do 14 sati i medicinska sestra mi je rekla da će nas liječnica pričekati u ambulanti. Došla sam iz Župe do Grada za nekih petnaestak minuta. Ušli smo u ambulantu, a tamo me je dočekala druga priča. Doktorica je pošla jer je prema riječima medicinske sestre morala obavljati neke osobe stvari. Rekla nam je da pošaljemo dijete ujutro u školu, a kako su oni svakako na terenu u župskoj školi tamo će je i pregledati – govori Katarina. Ujutro je priča postala još apsurdnija. Nakon što su ispred vrata pola sata čekali doktoricu školske medicine u prostoriji ih je uz nju dočekala i medicinska sestra te psihologica, osoba za koju će se ispostaviti da se predstavljala kao školski psiholog iako nije imala ovlaštenje za rad, pogotovo s djecom.
– Umjesto da se posvete mom djetetu, krenuli su podizati tonove. Reagirala sam tako da sam rekla toj navodnoj školskoj psihologinji da prijavljujem ovaj slučaj, kao što sam i dosad u protekle dvije godine prijavljivala različite situacije vršnjačkog nasilja nad našom kćeri, na što je ona meni odgovorila: ‘ne sjećam se da si ti to prijavljivala’ – prepričava mama Katarina, koja nam pokazuje svu pismenu komunikaciju između nje i psihologinje. No, ni tu se situacija nije smirila. Damira su prozvali da je neovlašteno ušao u školske prostore.
‘Vidimo se na sudu’
Inače, Katarina je do 31. kolovoza 2025. godine radila u Osnovnoj školi Župa dubrovačka kao pomoćnik u nastavi, a pokazala nam je i poruku kojom se najavila da s kćeri dolaze u školu na pregled.
– Mala nam je bila pod stresom, tresla se, plakala da ne želi ići u školu. Plakala je cijelu noć i jedva je zaspala. Bojala se poći u školu, a ova scena je dodatno pogoršala cijelu situaciju. Doktorica nam je rekla da namažemo mjesto uboda jodom te da će dobiti ispričnicu dok se cijela situacija ne riješi – ispričao je Damir, a oboje su nam potvrdili da od doktorice nikad nisu dobili opravdanje za izostanak s nastave. Ni liječnički nalaz o ozljedi također.
Tri dana nakon ovoga Katarina je doživjela novi šok. Liječnica je u uredu pedagoginje optužila njezinu kćer da je ona napala dječaka koji joj je zabio olovku u bedro. Katarini se obratila riječima: ‘Što vi hoćete i ona je izbola njega’!
– Sve to jer je mladi nasilnik imao neke tragove po sebi. Bila sam sva u šoku. Moja kćer je ispričala školskim službama da je na svoje oči u WC-u vidjela tog dječaka kako udara sam sebe – govori Katarina, dok Damir konstatira:
— Ja vjerujem da se naša kćer mahinalno pokušavala obraniti. Tko ne bi? Ali da je i ona njega izbola, ne. On je nju dva puta pokušao ubosti, a treći put je i uspio. Dijete nam ima trajnu tetovažu, crnu točku od uboda na nozi, koja će je cijeli život podsjećati na taj događaj – govori Damir, dodajući kako je to dan kada započinje njihova borba.
Od cijelog ovog slučaja nema niti jednog pisanog traga, nije napravljen službeni zapisnik razgovora s roditeljima, a niti su sastavljeni zapisnici nakon razgovora s djecom. Obitelj Mihović nije mogla napraviti ništa drugo već strogo zabraniti da im djecu pozivaju na razgovor sa školskim službama bez njihove prisutnosti.
– Mi našu djecu nismo našli na cesti, itekako smo se namučili za njih. Svakome je njegovo dijete važno, ali mi imamo pravo reći da nam je posebno važno – govori Damir, dodajući kako nikad u životu nije pokrivao svoju djecu. Uvijek su polazili od toga da su oni nešto započeli i da nije uvijek onaj drugi krivac, što u ovom slučaju nije tako. Čak su, pričaju nam, pokušali stupiti u kontakt s roditeljima djeteta koji je njihovoj djevojčici nanio ozljedu.
– I znate što smo dobili kao odgovor? Ja i danas imam tu poruku u mobitelu: ‘Vidimo se na sudu’ – govori nam Katarina, pokazujući poruku.
– Mi još uvijek čekamo poziv na taj sud. To je bila najobičnija prijetnja i neuspjeli pokušaj zastrašivanja. Nakon toga naša je kćer dobila ukor. Time su izjednačili nju kao žrtvu i nasilnika! – govore ogorčeno Mihovići.
Druga škola?
Na pitanje, jesu li razmišljali o premještanju djece u neku drugu školu, Damir mirno i razumno odgovara:
– Pa je li to rješenje? Kakvu poruku šaljemo? Naša poruka tim činom bi bila: ‘Nastavite raditi što radite!’ Ja o tome razmišljam svaki dan, ali ne želim biti konformist, ne želim maknuti dijete iz škole i praviti se da smo time riješili sve probleme. Sad se počela otvarati Pandorina kutija. Osjećam se kao Don Quijote, ali vjerujte mi – ja odustati neću. Zašto neću? Kad-tad pravda će izaći na vidjelo. Mi kao roditelji nastojimo zaštititi naše dijete – priča Damir. Roditelji ističu kako je upravo iz tog osjećaja nezaštićenosti počelo njihovo dublje propitivanje rada škole. Kažu da se nisu krenuli baviti dokumentima, prijavama i procedurama zato što su to željeli, nego zato što su, nakon iskustva s vlastitim djetetom, izgubili povjerenje da će sustav sam reagirati.
I u tom su djelomično i uspjeli. Naime, ukor njihovoj kćeri je ukinut!
– Ona je bila dugotrajno maltretirana, a vršnjačko nasilje nesankcionirano i mi smo ipak dobili nekakvu zadovoljštinu ukidanjem ukora nakon što su ‘utvrđeni propusti škole u poduzimanju mjera radi zaštite prava i interesa učenika’. Tko je i kakve propuste učinio te je li uopće netko zbog njih odgovarao, najvjerojatnije nikada nećemo saznati – govore nam supružnici.
Bolja je pomoćnica u nastavi bez papira
No, priča tu ne staje. Ono što su doživjeli kao roditelji, dodatno je pojačalo Katarinino osobno iskustvo iz župske škole. Ona je u školi radila kao pomoćnik u nastavi. Osam godina rada u klupi s najosjetljivijom skupinom djece, od toga posljednjih pet u župskoj školi, se pretvorilo u borbu za radno pravo.
– U školu sam došla raditi sa željom pomoći djeci koja pomoć najviše trebaju. Međutim, ono što sam tamo doživjela bilo je sve suprotno od toga. Toliko poniženja i omalovažavanja u zadnjih godinu dana, posebno od ravnateljice, nisam nikada u svome životu doživjela. Zadnja rečenica između mene i nje prije nego sam prestala raditi je bila ‘vi ste jedan običan pomoćnik u nastavi, vi ni ne postojite’ – govori Katarina. Tvrdi kako tijekom rada nije mogla ostvariti osnovna prava iz radnog odnosa.
– Nismo imali uredno i u skladu s pravilnikom regulirane ugovore, kasnilo se s dokumentacijom, a određena prava, poput godišnjeg odmora, nisam mogla ostvariti bez suda, zadnje instance koja mi je preostala – navodi te dodaje kako je bila aktivna u sindikatu te upozoravala na nepravilnosti u radu.
Radni odnos joj je prestao 31. kolovoza 2025. godine, a na sljedećim natječajima više nije dobila posao, iako je, kaže, ispunjavala sve uvjete.
– Svake godine pomoćnici se moraju ponovno javljati na natječaj. Imala sam potrebnu pravilnikom propisanu edukaciju, ali to nije uzeto u obzir. Poslove su dobivali ljudi bez te edukacije – tvrdi Katarina. No nisu samo zapošljavani pomoćnici u nastavi bez potrebne edukacije.
Psihologinja bez licence
U cijeloj priči Mihovići posebno ističu ono što nazivaju jednim od najproblematičnijih dijelova, ulogu osobe koja je u školi sudjelovala u radu s djecom predstavljajući se kao psiholog, iako za to, prema njihovim riječima, nije imala potrebne uvjete.
Navode kako je riječ o osobi koja je završila studij na fakultetu ‘Džemal Bijedić’ u Mostaru, i to više od desetljeća prije nego što je počela raditi u Osnovnoj školi Župa dubrovačka, bez dana radnog staža u struci.
– Ona ima potvrdu Agencije za visoko obrazovanje, ali ta potvrda, prema našim saznanjima, nije dovoljna za obavljanje psihološke djelatnosti. Eventualno bi mogla predavati psihologiju kao predmet, ali raditi kao psiholog, pogotovo s djecom, ne – tvrdi Damir. Poziva se pritom na zakonski okvir prema kojem psihološku djelatnost u Hrvatskoj može obavljati isključivo osoba s odgovarajućom odnosno priznatom edukacijom, položenim stručnim ispitom i ovlaštenjem izdanim od Hrvatske psihološke komore.
– Zakon je jasan. Komora odlučuje tko ispunjava uvjete za rad. To je posebnim zakonom regulirano zanimanje koje se ne može obavljati bez ovlaštenja Komore – navodi Damir. Iz Komore su dobili odgovor da oni postupaju po članku 46. Zakona o psihološkoj djelatnosti, te da su uz takvu osobu, u ovom slučaju prekršajno odgovorni poslodavac i odgovorna osoba, u ovom slučaju ravnatelj, koji je i zaposlio. Do toga, ipak, još nije došlo.
Dodaje i kako ta osoba nije prošla postupak priznavanja inozemne diplome koji je nužan za rad u struci.
– Svi psiholozi koji su završili studij izvan Hrvatske moraju proći postupak priznavanja takve diplome, a za to je nadležna i zakonom ovlaštena isključivo Komora. Prema informacijama koje imamo, taj postupak u ovom slučaju, ako je ikad i započeo, nikad nije uspješno okončan – navodi Damir.
Mihovići također tvrde kako se škola u određenom trenutku pozivala na institut ‘nestručne zamjene’. Osim što u zakonu kao termin uopće ne postoji, prema njihovim riječima, u ovom slučaju nije ni primjenjivo.
– Takva mogućnost postoji za nastavnike određenih predmeta, ali ne i za stručne suradnike poput psihologa. To je zanimanje za koje je potrebno posebno ovlaštenje. Unatoč tome, a suprotno izrečenim tvrdnjama ravnateljice u njenom javnom istupu kako ‘ta osoba nije obavljala poslove za koje nije u potpunosti kvalificirana’, ta je osoba više od godinu dana aktivno sudjelovala u radu školske stručne službe – iznose Mihovići, dodajući kako je na dnevnoj bazi sudjelovala u razgovorima s djecom, primala ih na individualne razgovore.
– Radila je ‘stručne’ procjene djece, razgovarala s doktoricom školske medicine o mentalnom zdravlju i liječničkim dijagnozama najmanje dvoje učenika i sudjelovala u donošenju pedagoških mjera, uključujući i protuzakonit ukor za našu kćer – govori Katarina. Mihovići dodaju, a sve imaju potkrijepljeno opširnom dokumentacijom, kako je ista osoba komunicirala s drugim institucijama, uključujući sustav socijalne skrbi, predstavljajući se kao psiholog.
– Imamo saznanja da su iz škole slana službena stručna mišljenja potpisana od strane takvog psihologa, što smatramo posebno problematičnim – navodi.
Prijave, inspekcije i institucije
Mihovići su slučaj prijavili nadležnim institucijama početkom prošle godine, nakon čega je uslijedio nadzor prosvjetne inspekcije.
– Inspekcija je, prema dokumentu koji imamo, utvrdila da ta osoba više nije zaposlena u školi. Međutim, do toga je došlo tek nakon više mjeseci od same prijave i obavljenog nadzora. Ta ista osoba nastavila je raditi u drugoj školskoj ustanovi, ne kao psiholog, ali i dalje s najosjetljivijom skupinom djece. To je za nas dodatno otvorilo pitanje odgovornosti sustava – kaže Damir.
– Ne smatramo da smo mi ti koji će donijeti konačan sud, ali smatramo da je na institucijama da konačno provjere sve što smo iznijeli i za što imamo dokaze – jasan je Damir.
Mihovići su cijeli ovaj slučaj podigli na višu razinu. Obratili su se gotovo svim institucijama koje bi u ovakvim slučajevima trebale reagirati. Tako su Sudu časti Hrvatske liječničke komore prijavili školsku doktoricu koja nije pružila adekvatnu liječničku skrb njihovoj kćeri.
Uključili su i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih kao i Agenciju za odgoj i obrazovanje, Hrvatsku psihološku komoru, Prosvjetnu inspekciju, Pučku pravobraniteljicu, Pravobraniteljicu za djecu, Dubrovačko-neretvansku županiju kao osnivača škole, Zavod za socijalni rad u Dubrovniku, Policijsku upravu DNŽ, Obiteljski centar te čekaju njihove korake.
Alkohol u školi, pušenje zaposlenika i prijava policiji
No to, ističu, nije jedini problem u ovoj školi, u kojoj u stručnoj službi vole reći kako ‘djeca ne čuju uvijek što im govorimo, ali uvijek vide što radimo’. Mihovići u svojoj priči otvaraju i pitanje ponašanja učenika tijekom školskih aktivnosti izvan učionice, konkretno na ekskurziji, terenskoj nastavi, na kojoj je bio i njihov sin. Došli su do fotografija i informacija koje, upućuju na konzumaciju alkohola među učenicima.
– Sami učenici su se time hvalili na društvenim mrežama i tako smo i došli do tih spornih fotografija – govore nam.Roditelji župskih osnovaca iznose kako su o svemu najprije obavijestili školu i zatražili očitovanje od ravnateljice Pavlović Ujdur, no odgovor koji su dobili negira bilo kakve nepravilnosti.
– U službenom odgovoru stoji da ‘nije utvrđeno da su učenici konzumirali nedopuštena sredstva’ te da je putovanje proteklo u pozitivnoj atmosferi bez incidenata. Mi smo, međutim, smatrali da je na školi da provjeri naše navode, razgovara s djecom i utvrdi što se točno dogodilo, a ne da se cijela stvar odmah odbaci, ili bolje reći, pokuša zataškati. Tko nam je vodio računa o našoj djeci i tko bi bio odgovoran da se nešto loše dogodilo. A moglo je – pita se Damir. Dodaje kako im nije bio cilj prozivati djecu, već ukazati na nedopuštene radnje i izostanak reakcije odgovornih osoba kojima su povjerena djeca.
Sporni događaj vezan uz terensku nastavu dogodio se krajem studenog prošle godine.
– Do prije nekoliko dana nije se dogodilo ništa. Prema informacijama koje imam, roditelji djece s fotografija pozvani su na razgovor tek krajem prošlog tjedna, dakle gotovo četiri mjeseca kasnije, što smatram apsolutno neprihvatljivim i zakašnjelim – govori Damir Mihović.
Da, ova obitelj navest će još i situaciju sa skladištenjem, reklamiranjem, točenjem i konzumacijom alkohola u dvorani odnosno školskom dvorištu, kada se za izvođenje sporstkih događaja školski prostor ustupe Zajednici športova. Tu je i pušenje u krugu školske zgrade od strane zaposlenika te iste škole i cijeli niz propusta koji prolaze nekažnjeno. Obitelj Mihović se poziva na Pravilnik o kućnom redu po kojem je strogo zabranjena konzumaciju alkohola i pušenje u prostorima škole. Tu je i kršenje procedura, lažiranje potpisa i dokumentacije, protuzakonito održavanje sjednice Vijeća roditelja, u kojem je donedavno bio član i sam Damir.
– Nakon svega ovoga, ravnateljica je mene prijavila policiji, tvrdeći da sam provalio u njezinu privatnu elektroničku komunikaciju. Kako, ne znam. To je, u biti, jedino što je poduzeto po svim mojim prijavama! Nije se ispitalo što se događalo na ekskurziji, nije se provjerilo puši li se u školi ili konzumira li se alkohol, nego sam prijavljen ja. Istovremeno mi se zamjeralo da sam u komunikaciji bio sarkastičan, iako sam slao opsežne mailove, s obrazloženjima i pozivanjem na zakone, nadajući se da će ih barem netko pročitati. Na ta pitanja do danas nisam dobio odgovore. Otišao sam u policiju, predao ‘spornu’ dokumentaciju, zapravo, predao sam službeni dopis iz Ministarstva obrazovanja s parafom ministra Fuchsa iz kojega je u dokumentima u privitku vidljivo tko je jedini odgovoran za zakonit rad škole. A za što me je ta ista odgovorna osoba optužila? Za ‘krađu’ njene privatne elektroničke pošte! Na sve moje upite, iako su bili detaljno obrazloženi i potkrijepljeni zakonima, nikada nisam dobio odgovore. Ravnateljica je javna osoba u javnoj ustanovi i ne može postojati ‘privatna komunikacija’ kada se radi o službenim stvarima u kojima sam i ja stranka. Ako se komunikacija tiče mene, imam pravo njome raspolagati – kaže Damir.
Tko onda uopće ima ovlasti?
Damir i Katarina Mihović smatraju kako se u cijelom slučaju odgovornost prebacuje s jedne institucije na drugu, bez konkretnih rezultata.
– Na svakom koraku nailazimo na isto, ili se kaže da to nije u njihovoj nadležnosti ili da nemaju ovlasti postupati. A onda se logično postavlja pitanje tko uopće ima ovlasti. Već godinu dana od škole pokušavamo dobiti odgovore i pokrenuti stvari s mrtve točke, ali zasad bez uspjeha. Najčešće je to i kad odgovor uopće dobijemo već potrošeno obrazloženje da ne smiju ‘zbog zaštite osobnih podataka učenika i djelatnika škole’. Od koga štite našu djecu? Od nas samih? – zaključuje otac djevojčice, Damir Mihović.
