Prva električna žarulja zasjala je na Stradunu prvog lipnja 1901. godine, nakon što je koju godinu prije, točnije 1895., tadašnji gradonačelnik Dubrovnika Frano Gondola – Gundulić donio odluku o dopuštanju uvođenja električne rasvjete.
Tek kraj 19. stoljeća početak je razvoja javne rasvjete, unutar Grada do 1870. korišteno je tek 45 ferala, koju godinu kasnije njihov broj je povećan na nekih 150, a kao rasvjetno gorivo koristio se petrolej. „Uzigač ferala“ palio ih je u sumrak, a gorjele su dok je u njima bilo goriva. U ljetne noći, kao i u noćima kad je bila jaka mjesečina, ferali se zbog štednje nisu palili! Zapravo Grad, posebno njegove manje i sporedne ulice, slabo je bio osvijetljen, te čeljad nije baš moglo izlaziti vanka u noće sate sa sigurnošću. Kad ovo čitamo u ova naša današnja vremena, to nam je sve sjetno, simpatično i pomalo smiješno, do trenutka kad tamo neki bagerist svojim bagerom presječe tehnološki moderan optički kabel, te nam naše današnje živote i navike bez kojih se ne može, prekine i zaustavi na nekoliko sati. Nestade nam Interneta, mobitela, računala… Svega onoga što je postalo naša navika i nešto bez čega nam danas nema života! Zbog jednog suludog bageriste „utihnuo je Grad gospara“, ostali smo odsječeni od ostatka civilizacije, bez komunikacije, veza, sami, „kao ratne devedeset i prve!“ kako se prisjetiše mnogi. Bager nas je izolirao! Tu noć smo opet shvatili kako smo tako daleko i sami… Nije bilo čak ni „uzigača ferala“! A opet, bilo je lijepo tih nekoliko sati, bez mobitela, portala … Moglo se malo i popričat s nekim, otvorit i pročitat neku knjigu, onako uživo, nakon dugo vremena.
Kuća obitelji avokata
Evo nas iznova na Prijekom, u Zamanjinoj ulici. Točnije, ispred nje, na Stradunu i na njenom početku. Na lijevo, na broju 1. zgrada je koju je, kako je to istražila vrijedna Ivana Lazarević, 1902. od Ane Kovačević kupio tada znani dubrovački odvjetnik, gospar i avokat Baldo Podić. Od tada do današnjih dana, u toj kući živi njegova obitelj, te je od 1942. vlasnik zgrade njegov sin, također znani odvjetnik Mato Podić, a od 1952. uz gospara Mata i supruga mu Dijamantina i njihova djeca, Lucija i Baldo Podić. I zbog ove zgrade na početku ulice, ali i zbog puno toga, ova obitelj svakako je obilježje Zamanjine ulice. Ova prelijepa zgrada, podignuta je, kao i mnoge u tom nizu na sjevernom dijelu Straduna, nakon potresa 1667. godine, u skladu sa ostalim palačama tada obnovljenim na Placi, strogo po planu i u sklopu „najvećeg baroknog zahvata u rezidencijalnom dijelu grada poslije potresa“ kako je zapisala Katarina Horvat – Levaj, na dva kata i sa četiri butige u prizemlju, s vratima „na koljeno“. Tridesetih godina prošlog 20. stoljeća butigu na Stradunu na ugu sa Zamnjinom ulicom držao je krojač Ilija Rimac, a butigu na drugoj strani, na uglu sa Vetranićevom ulicom držao je urar Karlo Đurašić. Avokat dr. Mato Podić rođen je 1905. godine u Dubrovniku, „u kući u Gradu na Placi“, pravne znanosti doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu, dobivši ne samo „pravno“ već i klasično obrazovanje, te je skoro cijeli svoj život proveo kao avokat, kao i njegov otac Baldo. Kao spomen na njega i obitelj mu, ostala je sjajna knjiga njegovih sjećanja i zapisa „Dragi moj Lino“, u kojoj se nalazi izbor njegovih pisama prijatelju Linu Šapru počevši od 1977. do prvog dana korizme 1987. godine koje je pisao u njihovoj obiteljskoj ladanjskoj kući u Mokošici, u Rijeci dubrovačkoj. Gospar Mato Podić preminuo je 6. prosinca 1990. godine.
Tugom utopljeni opisi
“Dragi moj Lino” je knjiga koja evocira uspomene na djetinjstvo i mladost gospara Mata, a to je razdoblje prvih trideset godina dvadesetog stoljeća. Autor u dvadeset i pet pisama prijatelju Linu Šapri, uz ostalo, izražava tugu zbog napuštanja latinskog jezika u liturgiji Crkve nakon Drugoga vatikanskog sabora i uvođenja narodnog jezika čime se izgubila mistična dimenzija dotadašnjeg misnog obreda. Također izražava žalost zbog promjene svećeničkog ruha u procesijama jer se po njemu tako izgubio estetski doživljaj. U tim svojim intimnim pismima, zapravo – razgovorima sa samim sobom, gospar Mato bilježi i „užurbanu urbanizaciju“ ne samo Rijeke dubrovačke, već i Dubrovnika, uspoređujući te nove promjene sa nekim već tada davnim tradicijama, mjestima, događajima, sa „melankoničnom ljepotom“ kako je sam zapisao, zbog čega njegovi zapisi dobivaju i dokumentarnu važnost jednog vremena, zapisnički sačuvana sjećanja, uz ona emotivna koja stalno naglašava, čime ova mala knjiga zaista ima veliku vrijednost. Posebna vrijednost zapisa autora su „tugom utopljeni opisi pojedinih svetkovina kroz godine“, kako je u svom uvodu knjizi zapisala gospođa Eta Rehak. Njegovi zapisi slika su „onega ranijega života, koji je nesto u Europi, pa i u Dubrovniku“, on naglašava kako „u to se ne prtim, samo hoću zapisat svoje sjećanje…“ jer „sve je prošlo, vrijeme sve odnijelo…i tu se ne može ništa fermat“ svjestan kako je prošlo vrijeme kada je „cijeli Grad vonjo posut gustom masom pelina i vrijesa“ i „koliko se Lapad promijenio od naše mladosti, para velegrad, ali bez duše…“ Zapisat će u ovim svojim prisjećanjima gospar Mato i kako ga „ne gusta ova novitat…“ za mnoge stvari koje su se promijenile oko njega i u Gradu, te napomenuti tek „kako je to sve bilo krasno…“ sjećajući se nekih drugih i davnih događanja i čeljadi Grada.
O skuli, gerici i caru
„Djecu ne interesa što je nekad bilo, a kad ostaru nemaju više koga pitat!“ zapisati će na kraju ove lijepe knjige na žalost pokojna kćer gospara Mata, Lucija Carić, koja je i najzaslužnija za njeno objavljivanje, čime je sačuvano sjećanje njenog oca na jedno danas već davno vrijeme našega Grada. Knjiga je pisana dubrovačkim govorom i donosi brojne zanimljive pojedinosti o životu Dubrovnika početkom 20. stoljeća, što joj također daje veliki značaj. Sjećanja su to o danima djetinjstva koje je „paso u igranju i dokolici“, vremenima tadašnje Austrije kad je sve bilo „mirno, lijepo i skladno…“, pa o „skuli koja mi je dobro hodila“ i dragim učiteljima koji bi učenicima znali dat i koju „gericu“, „kako se onda zvalo kad bi se dijete udrilo prutom po dlanu“, te o „pučkom govoru koji je vazda bio naški“ jer za razliku od ostalih gradova po Dalmaciji, Dubrovnik je vazda bio Grad našega jezika, talijanski se znalo, ali ga se nije govorilo. Zapisao je gospar Mato i razne zgode, kao onu iz 1875. kad je Grad pohodio car i kralj Franjo Josip, te ga kao visokog gosta u Nautičkoj školi na Brsaljama dočekao upravitelj kapetan Jako Podić. Ušli su zajedno u jedan razred, baš na sat zemljopisa, na zidu visjela karta Austrougarske, te profesor upita jednog učenika „đe je Beč, on to nije zno, pa se car najeđen digo na noge i reko „Das is tein Skandal!“ i ljut izašao iz Nautike. Taj incident toliko je djelovao na profesora Podića, da je „pošo doma i do smrti nije izašao iz kuće“. Nešto bolje je uz posjetu Cara prošao u tadašnjoj Gimnaziji znani profesor grčkog i latinskog Pero Budmani…