Sve se tako brzo događa i prolazi nepovratno. Kao da je tu oko nas još uvijek Božić i Nova, u tren došla nam je i bi Festa, oko nje dani karnevala i evo, probudismo se i stigosmo već do Čiste srijede, znane nam kao Pepelnica, četrdeseti dan prije Uskrsa kada započinje Korizma, dani posta, vrijeme naše pripreme za ovaj veliki kršćanski blagdan.
Bura i dalje čini svoje, naleti i po koji oblak s kišom, ali i sunce sja, sunčamo se, ali i suze nam teku na ovoj zimi. Zimsko vrijeme je kao malo dijete; „malo plače, malo se smije, sad kiša lije, sad sunce grije!“ Ne reče se u narodu bez razloga kako je veljača – prevrtača.
Čekanje kraja čekanja
Dani karnevala završiše se noćas, ponoćnim otkucajima Mara i Bara sa Zvonika. Prođoše tako i dani pod maskama, za kojih smo pokušali učinit’ neki škerac, šalu, sprdnju ili čak hrabro pod maskama ismijati nekoga. Možda i one oko nas koji svoje maske nikad i ne skidaju. Pitamo se često, i mimo ovih dana, što se krije iza svih tih likova i njihovih maski oko nas, iza tih maski koje nam obećavaju, lažu, a možda i istinu govore, ali životnu sudbinu kroje. A nakon ića i pića koje traje od Božića do ludih dana karnevala, probudili smo se u sred Čiste srijede, te se odlučismo kao nečega odreći, a sve poradi što veće pokornosti i očišćenja grijeha, jer upravo to je pokora – ono što se čini kako bi se okajali grijesi. Dobra stara narodna će reći kako „prisilna pokora Bogu nije draga“, što vrijedi za sve one koji se odriču jer su čuli „kako tako treba“, ne znajući kako grižnja savjest nije tek puko samokažnjavanje i neka tjeskoba, već poticaj za preispitivanje.
Smisao je odricanja i pokore u mirenju s Bogom, u otvaranju prema ljudima, premda će neki danas u našim, suvremenim danima sve to svesti tek na post i nemrs. Svi ćemo se, pomalo licemjerno i lažno prema samom sebi, odreći nečega u ovih četrdeset dana, netko jela, netko cigara, netko pića, netko šaljivo i žene, nervozno očekujući dan kad će post i Korizma proći, kako bi u nekoliko dana nadoknadili sve što je propušteno. U vremenima kad iz dana u dan čekamo i nadamo se boljem životu, kad ne živimo život, već ga provodimo u nadi i pripremi za normalan život, uz dugove, kredite, prelamanje računa, u vremenima odricanja od svega što bi bilo normalno kao sastavni dio života, mi se odričemo nečega što mnogi i nemaju, često varajući sami sebe, čekajući konačni kraj nekog čekanja kome kraja nema.
Odrekli smo se i kritike
Vratimo se malo u dane iza nas, koji tako brzo prođoše. Bi’ Festa našeg Parca, koja iznova pokaza stanje duha i onaj vječni ponos i sklad Grada i čeljadi mu, štovanje tradicije unatoč mahnitom protoku vremena oko nas, vremena – bremena u kojem agresivni turizam i suluda pohlepa i zarada uništavaju svaki trag tradicije i istinskog života našeg Grada i čeljadi mu. Možda se i zbog tog protoka vremena i neke stalne žurbe, na Festi ovaj put nije pročitao cijeli tekst molitve – čestitke „Laus“, lijepi stoljetni običaj. Nisam baš siguran, ali čini mi se da nisam čuo spominjanje imena predstavnika UNESCO – a na Festi, iako su i Grad i Festa našeg Parca pod njihovom zaštitom. Možda ih se nije ni zvalo? Ako nije, trebalo je, jer ta njihova zaštita zadnja je nada očuvanja i Grada i baštine pred suludim urbanističko – turističkim pohlepnim planovima domaćih i svjetskih hohštaplera o našoj budućnosti.
I u dane Feste, a po najavama i u narednim danima, kaos vlada dubrovačkim prometnicama. Zagrebačku ulicu već odavno čeljad zove Androv kono. Nitko više i ne spominje onaj njegov „pokusni“ asfalt, zbog čega se neke ulice zovu „grbavica“. Možda smo se u vrijeme pokore odrekli i svake kritike. Jer, tko je u ovom našem okruženju moralan, očito je – nije normalan. Suprotno kritici koja nam je i te kako nužna zbog svega što se događa oko nas, sve pohvale za premijerno u prepunom kino „Sloboda“ prikazanu prvu epizodu serijala „Republika“ našeg sjajnog sugrađanina Božidara Domagoja Burića, jednog od mnogih koji sreću i priznanje za svoj talent i rad pronađoše van našeg Grada. Treba li napomenuti, na tom događaju nije bilo našeg kneza Andra, a trebao je tu biti, ali je bio vječni Pero, njegov „stariji brat“, kako mu „mlađi braco“ voli tepati, očito, ne bez razloga. Jer „složna braća jednu ćesu paze“!
Skrivena mjesta
Hvala Bogu, još ima mjesta po Gradu u kojima se čeljad okuplja, veseli i nasmije. Prošli tjedan veselo društvo znanih likova Grada našlo je svoj mir za pjesmu i smijeh u prostorijama ARŠD „Orhan“, punim imenom „amatersko ribolovno športsko društvo“, skriveno od „svjetala pozornice i javnosti“ dolje u prelijepim i tihim Pilama, s pogledom na crkvu Sv. Đurđa i na Bokar i Zidine, gdje je nekad bila znana Tabakerija. Skupila se vesela družina na poziv „meštra od malvasije“ Iva Oreškovića, koji je spravio sjajnu zelenu menestru, uz svoje vino i kobasice. Tom prigodom dugogodišnji predsjednik ARŠD „Orhan“ znani nam gospar Ivo Marčinko uručio je meštru Ivu posebnu medalju ovog vrijednog društva.
Bilo je veselo na svaki način, uz pojašnjenje, jedina dama bila je naša Pere Dragojević, znana ribarica, a ugođaj su svojom pjesmom uveličali članovi prve postave legendarnih „Maestrala“ Darko Pešica i Joško Didović, uz pratnju svoga „mlađeg“ člana Miha Bulića. Posebno dojmljivo bilo je nakon dugo godina čuti pjesmu „Domovino mila“ koju su „Maestrali“ otpjevali 1972. na obilježavanju tisuću godina Feste našeg Parca. Veselo je po običaju bilo i u betuli po mjeri čeljadi Grada, „Fontani“, u kojoj se ove subote, na zatvaranju izložbe „jedne slike na jedan dan“ naše drage sugrađanke i velike slikarice Romane Milutin Fabris okupila znana družina.
Uz Romanu koja je kao prava dama okupljene počastila krofnama, bio je tu „slikarski čuvar dubrovačke povijesti“ Mišo Baričević, naše Danicu i Meri oduševila je svojim kostimom draga Kaća, društvo nam je „uveličao“ i sjajni glumac Dragan Despot, koji je večer prije odigrao svoju monodramu Krležina „Na rubu pameti“, a nakon „južine“ vratio nam se i naš omiljeni dundo i gospar Tomislav Šuljak. Jedino nam je Vjeverica bio nešto neodlučan, malo tužan, malo sretan, jer nešto s neba ga je „pokakalo“, a on nije siguran jel’ to znak sreće il’ tek isprljana jaketa. I tako veselo zaključismo kako naša zima ide svome kraju. Još malo i gotovo, iznova sezona, turisti, pa i mi zaključismo „Homo spat, dolaze nam kruzeri!“