Po običaju, sklonili smo se u „Fontanu“, naše skrovito mjesto u ove dane početka još jedne lude i burne ljetne sezone, kad se po Stradunu mirno u đir više ne može.
Da, prije toga smo navratili do prelijepo uređene galerije Društva prijatelja dubrovačke starine u Širokoj, gdje je svoje nove slike nazvane ‘Po zagovoru svetog Vlaha’ izložio naš Mišo Baričević. Mišo je izložbu otvorio na zadnji dan svog radnog vijeka, tek koji sat prije nego su oni falci Maro i Baro sa Zvonika otkucali ponoć i početak njegove mirovine. A slike su mu… vječna linija života koji teče! Nevjerojatno lijepe, svježe i nove.
‘Evo gdje je našao motiv za te slike i crte i linije!’ reče gospar Tomo, te pokaza na crte razbacane na sve strane stola u našoj betuli. Izvanredan je naš Mišo, potvrda kako ovaj divni Grad rađa velike umjetnike. I u ‘Fontani smo pričali o njemu, gospar Tomo mu je napisao predgovor, što nije učinio odavno nikome. Da, za stolom i na turi je gospar Tomislav Šuljak, Zore Brajević, a došao nam je i Nikša Krželj, zlatar i dugo godina izrađivač lijepih stvari od zlata, godinama na Stradunu u zlatarnici ‘Jurišić’, a već nekoliko godina u mirovini. Stisnulo ga je, malo srce, malo dijalize, al’ ne da se Nikša, te bez Grada ne može, pa kad god može do njega svrati. A piće za nazdraviti nam je donijela Josipa, nova mlada draga konobarica u ‘Fontani’. Ona je zamijenila našu dragu i milu Danicu koja nam je pošla u mirovinu.
Palača na broju 5
I tako pričamo, pomalo o svemu. Zore nam je donijela za pokazat’ još neke stare fotografije iz njene škatule od crevalja, pa nam priča i o nekoj davnoj čeljadi i raznim zgodama, kako je neka gospođa nekad davno bila prava prinčipesa, a neka druga đeneroza, te kako je sve to na finamentu ispalo manifiko! Sjetili smo se i Mata Ulage, u Žudioskoj je živio, bio je, sjeća se Zore, ‘pun špirita, a jako je volio teatar jer mu je otac tamo bio pumpijer, pa ga je stalno, još kao dijete, sa sobom vodio na sve predstave i prove!’ Zore je živjela u Plovanim skalinima, sad joj tamo živi kćer Orlanda, a naša Zore je prije rata, ima tome, preselila u Pejton, dobila pa prodala taj stan i vratila se u Grad, do kojeg je inače svaki dan navraćala, ‘jerbo bez Grada nijesan mogla’ te je kupila sebi stan i sad je pod Svetom Marijom. Nikša je rođen i živio je u Od Sigurate, gdje mu je sestra Maja s obitelji, preselio je u Lapad, al’ ni on bez Grada ne može. Zezamo Nikšu nadimkom Škutor, al’ znamo da je to bio nadimak njegova oca, Marina Krželja, jednog od prvih taksista u Dubrovniku. Priča nam Nikša o svom ocu, rodio se 1912. u Žeževici kod Šestanovca, u Dubrovnik došao 1932., svoju Milku iz Zagvozda oženio je 1950., cijeli život proveo kao taksist. Živjeli su u Od Sigurate na broju 5, u kući koja ima svoju zanimljivu povijest i koja je nekad davno pripala znanoj vlastelinskoj obitelji Zamagna, o kojoj naravno piše i koju je Ivana Lazarević istražila u svojoj knjizi ‘Vlasteoske kuće u gradu Dubrovniku 1817. godine’. Ivana će tako zapisati kako je 1817. u toj kući živio udovac Mato Marinov Zamagna sa svoje troje djece, Marijom, Marinom i Marijom mlađom. Zbog kredita kuću je stavio pod hipoteku, kako je završilo s njegovim vlasništvom, ne zna se, ali 1837. vlasnik ove kuće je svećenik Ante Radić, a od 1884. do 1911. u vlasništvu je obitelji Bibica. Ivana će zapisati i kako je ova kuća, zapravo palača, izgrađena na prijelazu iz 17. na 18. stoljeće, dakle nakon Trešnje, kao dvokatnica. Treći kat je dograđen u 19., a u 20. stoljeću učinjene su mnoge preinake.
Znana čeljad ulice
Toliko o toj zgradi, nekad palači, u kojoj je uz mnoge ostale, u jednom od stanova živio i Nikša Krželj. Krenuli smo sjećanjem i pričom kroz tu njegovu ulicu djetinjstva i mladosti, Od Sigurate, dolje od početka, sa Straduna, od prve zgrade na broju 1, zbog koje se u novo doba ova ulica zove i ‘ulica od Igara’, a sve manje onako kako su je zvale starije generacije, ‘Ulica od dumana’! Tu na broju 1, gdje su odavno već Dubrovačke ljetne igre sa svojim kancelarijama i upravom, nekad je živjela obitelj Gracić, u sjećanjima su tri brata i jedna sestra, Marija, koja je i zadnja vlasnica kuće. Ona zgradu šezdesetih godina prošlog 20. stoljeća poklanja Igrama, uz obavezu nešto kao da joj plaćaju mirovinu do kraja života, što i nije dugo trajalo, jer je koju godinu iza gospođa Marija Gracić umrla. Druga obaveza Igara bila je da u jednom dijelu te zgrade ostane živjeti dugogodišnja domaćica u obitelji Gracić draga gospođa Milka Ribarević i suprug joj Marinko. Gospođe Milke se Nikša rado sjeća, bila je velika prijateljica njegove majke Milke, zajedno su pile kavu skoro svaki dan, a ostala je u toj zgradi sve do onog strašnog razaranja Grada 6. prosinca 1991., kada je ta zgrada Igara izgorjela potpuno, čega se sjećamo i nakon svih godina, po onim strašnim snimcima i fotografijama ove zgrade u plamenu. Na narednom broju s te strane ulice, na broju 3 danas je hotel te na tom ulazu živi i slikarica Šemsa Hadžimahović, a tu je nekad živjela i obitelj Čikato, znanih nam brijača, oca Anđela i sina mu Hrvoja. Anđelo, legenda Grada po puno toga, tu je ostao do kraja svog života, a Hrvoje je već odavno u Mokošici, liječi stradali kuk i čeka na skori povratak u svoju znanu butigu u Ulici od puča.
Čeljad s broja 5
I eto nas tom stranom opet do broja 5, gdje su nekad na drugom katu živjeli Krželji, a danas je tu obitelj Shoj Nikšine sestre Maje i njenog supruga Vlade, te njihovo troje djece, kćeri Milka u babino ime i Iva te sin Stjepan, sjajni klinac Grada, koji ovih dana negdje u Austriji sprema doktorat iz ekonomije, nakon čega bi se ako je sreće, trebao i vratiti doma, iako ga traže na sve strane Europe! Tu je nekad živio i gospar Ortolani sa suprugom, koji je kako se Nikša sjeća bio sjajan lovac te je imao butigu od štofa i šešira. Prisjeća se Nikša i kako je jako dugo i nekad davno na ovom kućnom broju živjela obitelj Peričević, Mare i Ivo, njihov stan odavno je kupio Lovro Misir. Spominje Nikša i obitelj Bibica s ovog kućnog broja, nekadašnje vlasnike ove zgrade. Iz te obitelji u pamćenju njemu i mnogima je gospođa Marija Zlošilo, rođena Bibica, zadnja vlasnica ove zgrade, koja je predavala hrvatski i francuski jezik u Gimnaziji, a klinci Grada i njeni učenici zvali su je ‘Žuta’ zbog stalnog pituravanja frizure. Njen otac Antun Bibica bio je znani doktor i direktor Doma zdravlja između dva svjetska rata, jedan od velikih likova svoga vremena, sjajan vaterpolist, kome je portret učinio Vlaho Bukovac, a iz plamena 6. prosinca 1991. tu vrijednu sliku spasio je Vlado Srhoj, Majin muž. I za kraj ove strane ulice, na broju 7 nekad je živio Milan Goszl, sve je to prodao te preselio gore u gornji dio Prijekoga. Sada je i tu hostel. Inače, u ova naša vremena, malo je te davne čeljadi ostalo u ovoj ulici, barem u ovom njenom donjem dijelu, kao i u svim ovim ulicama na Prijekom, tako je i u ovoj Od Sigurate, sve puno hotela, hostela, restorana, koji su zapravo na neki način i okupirali sve ulice Grada, pa i ovu. Poneko ime još se pronađe na ulaznim vratima, kad se do njih progurate između stolova.