Još jedna priča o Gradu vezana je za Dropčevu ulicu i bez te priče – koliko je uopće moguće ispričati? – dalje se ne može krenut u đir ostalim ulicama preko i kroz Prijeko. A to je priča o Pujizima, Talijanima u Gradu, kojih je ponajviše živjelo baš na Prijekom i baš u Dropčevoj ulici!
Iako su Talijani kroz stoljeća dolazili do Dubrovnika, ovdje se naseljavali i postajali dio Grada, negdje krajem 19. stoljeća iz pravca juga Italije, točnije iz regije Pugliese ili Apulije ili Pulje po naški, pored grada Barija, preko Jadrana i prema Dubrovniku događa se povijesno, demografski, kako li već ga zvati, ali svakako njihov zanimljiv ‘useljenički val’! Upravo zbog naziva regije iz koje su do Grada manje – više doplovili, Pugliese ili Apulije, ovdje u Gradu su i nazvani – Pujizi!
Do Grada zbog posla…
Dubrovnik i njegovu okolicu tih godina sredine i kraja 19. stoljeća, za vrijeme financijskog i gospodarskog jačanja Austrougarske monarhije, kojoj od pada Republike pripada i dubrovački kraj, povremeno i u početku isključivo na kraće razdoblje naseljavaju radnici s raznih strana, posebno građevinari, zatim razni obrtnici i trgovci, ali najviše iz Apulije pored Barija, ponešto tek iz drugih regija Italije. Tada, to postaje stalnom praksom, te ti novi došljaci, nazvani Pujizi, uglavnom u početku i prvih godina dolaze bez obitelji, u rano proljeće, po Uskrsu, a doma bi se preko Jadrana vraćali ponajviše u prosincu, pred Božić, što bi značilo kako i nisu računali na stalno preseljenje u naš kraj. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće dolazi do još dinamičnijeg useljavanja Talijana, a ponajviše zbog posla i novih gradilišta u dubrovačkom kraju, ali i u susjednoj Hercegovini. Naime, zna se da je na gradnji željezničke pruge Gruž – Uskoplje odjednom bilo zaposleno čak i po dvije tisuće pridošlih talijanskih radnika, koji su ovdje u to vrijeme zarađivali daleko više negoli kod kuće, u Italiji! I to na štetu tadašnjeg domaćeg stanovništva, jer su pristajali raditi za manje dnevnice. Kako je cijelo ovo područje bilo pod tada jako bogatom Austrijom, neki od njih znali su odlaziti na rad u susjednu istočnu Hercegovinu, tamo čak i zasnivati obitelji, te je do ovog zadnjeg rata u Trebinju živjela obitelj talijanskog porijekla Venier, ali i neke druge obitelji koje su tamo preselile zbog posla.
… i boljeg života!
U Dubrovniku, kao i u cijeloj tadašnjoj Austrougarskoj, tada se naime živjelo bolje nego u Italiji! Stoga je već tada bilo onih koji su ostajali u Dubrovniku duže vrijeme, ako ne i za stalno, a sve više ih je dovodilo sa sobom i svoje obitelji, preseljavalo se ovdje postavši do današnjih dana neizostavni dio Dubrovnika. Potvrda tome je i činjenica kako je početkom 1912. godine ovdje uspostavljeno po zapisima prvo Talijansko dobrotvorno društvo koje je imalo 201 člana, a njegova je djelatnost bila usmjerena prema potrebama te tada male kolonije i održavanju veza s talijanskim konzulatom koje je tada bilo u Splitu ili Zadru, a sve zbog ostvarenja prava i dužnosti svojih članova. Koju godinu iza, pred sam početak Prvog svjetskog rata, ta je kolonija brojila već oko 500 članova. Ostaje zapisan još jedan zanimljiv podatak o tome kako je školske godine 1904./05. u tadašnjoj dubrovačkoj gimnaziji bilo 326 učenika, od kojih je ‘materinski jezik’ za 308 učenika bio hrvatski jezik, manji broj prijavljen je pod srpski jezik, a tek njih sedamnaest prijavili su talijanski jezik. Dalje je zapisano i kako je u tadašnjoj Trgovačkoj školi u Dubrovniku školske 1912./13. godine bilo 62 učenika i učenica, među njima 58 ih je za ‘materinski jezik’ prijavilo hrvatski, a samo njih četvero talijanski jezik. Ove brojke potvrđuju kako je Pujiza kao stalnih stanovnika u Gradu na početku dvadesetog stoljeća očito bilo! Kako i kad dolaze u Grad?
Prvi Pujizi…
U Dropčevoj ulici nekad je živjelo nekoliko obitelji Pujiza, a ponajviše članova obitelji Sagrestano. Oko 1877. iz mjesta Bisceglie sjeverno od Barija, sa skupinom zidarskih majstora iz talijanske pokrajine Puglie ili Apulije, dolazi njihov predak Vicenzo Sagrestano, nono gđa Dore Sagrestano – Petković, koja se te priče prisjeća u sjajnoj knjizi razgovora sa našim sugrađanima ‘Tempi passati’ gospođe Sonje Seferović. Uz njih, iz istog kraja dolaze i ostali tada sjajni meštri od kamena i graditeljstva; Storelli, Squiccimarro, Colonna, Martucci, Puttili, Gangai, Capurso, Dileo, Pasquallicchi… Vernazze su dolazili i prije, a tih godina posebno, zatim Soldani… Ili već tada kao trgovci dolaze Cavaliere, Damiani, ili pak već nekim drugim poslom, kao obitelj Di Ceglie… Dolaze i iz drugih krajeva Italije, obitelj Bavolini porijeklom je iz Udina, Alborghetti su iz okolice Rima, do Grada su došli preko Zadra, Osvaldini su iz Padove, Scattolini su porijeklom iz Trevisa, a neki od Pujiza dolaze i do Slanog, kao obitelj Casagrande, za jednog od njih, pomorca iz Gruža Balda, udala se znana vodička gđa Danica. Uz navedena prezimena, ima ih tu još i te kako…
…i njihovi poslovi!
Po raznim zapisima, čitamo i puno detalja o nekima od njih, pa tako i kako kao klesar do Grada iz Puglie dolazi i Sergio Storelli, angažiran 1877. na gradnji Pravoslavne crkve. Kasnije, početkom 20. stoljeća dolaze i druge obitelji, te čitamo i neke zanimljive podatke o njima. Kao na primjer ovaj kako je jedan od prvih, ako ne i prvi vlasnik ‘kara’ s konjima bio je gospar Pasquallicchi, a jedan od poslova bio mu je i jutarnji prijevoz djece iz Lapada, do škole na Pilama, do Preparandije, u kojoj je nekad bila pučka škola. Vozio ih je do Čingrije na Boninovu, a dalje bi do škole išli pješke. Ili podatak o obitelji Rana, član koje je 1910. sudjelovao na gradnji šina za dubrovački tramvaj, a zanimljivi su podaci i za neke naredne godine, kao taj da je Mauro Soldani sa svojim konjima prevezao veliki kameni križ 1933. godine na Srđ. U ovom nabrajanju imena zanimljivih Pujiza u Gradu svakako zanimljiv lik je i don Karlo Capurso, ugledni dubrovački svećenik, koji je kao tajnik službovao kod pet dubrovačkih biskupa; Marcelića, Barbića, Carevića, Butorca i Perneka, posljednjoj dvojica čak i kao generalni vikar, a jedno vrijeme je bio i urednik lista „Narodna svijest“, koji je objavljivan između dva svjetska rata, a u kojem je pisao kazališne kritike, novine koja se tiskala u tadašnjoj „popovskoj tiskari“ nasuprot Kneževa dvora. Naravno, ima tog još, ovo je tek početak priče o Pujizima u Gradu.