Pročitali ste sigurno već ili pak čuli da Državno izborno povjerenstvo razmatra uvođenje novčanih kazni za neizlazak na izbore zbog trenda rapidnog smanjenja broja glasača iz godine u godinu. Gradonačelnika Dubrovnika tako je, u drugom izbornom krugu, odabralo 35,15 posto birača, a župana 38,58 posto birača koliko ih je glasovalo. Dakle, više od 60 posto građana koji imaju pravo glasovati je ostalo doma. Izlaznost na parlamentarnim izborima 2000-te je bila preko 70 posto, a zadnjih je godina pala na oko 50 posto. I to naravno zabrinjava, međutim uvođenje obveznog glasovanja i kažnjavanje?! Je li to rješenje?
Želimo li se zaista pridružiti tako malom krugu europskih i svjetskih država u kojima je pravo na glasovanje pretvoreno u zakonsku obvezu i kažnjavati građane? A to su u Europi: Belgija, Lihtenštajn, Luksemburg, Grčka, Turska i švicarski kanton Schaffhausen. U ostatku svijeta: Argentina, Australija, Brazil, Belgija, Ekvador, Egipat, Meksiko, Peru, Samoa i Singapur. S tim da je bitno naglasiti da navedene razvijene demokratske države glasovanje u svom zakonodavstvu normiraju kao pravnu obvezu, ali ne kažnjavaju, dok npr. građanin Grčke, ukoliko iz neopravdanog razloga izađe glasovati može čak završiti u zatvoru.
Za mišljenje smo pitali doktora komunikacijskih znanosti Đorđa Obradovića i bivšeg dubrovačkog gradonačelnika Vida Bogdanovića.
Nema smisla!
-Prijedlozi za uvođenje obveznog glasovanja na izborima u Hrvatskoj, kako bi se povećala izlaznost, po mome sudu nemaju nikakvog smisla. Činjenica je da su izbori u Hrvatskoj slobodni i nitko nikome ne prijeti da mora glasovati za nekoga ili da ne smije glasovati. Istina je da je glasovanje na izborima i pravo i obveza. Kad je riječ o pravu, važno je da svatko zaista slobodno može pristupiti izborima bez straha od bilo kakvih posljedica. Kad se radi o obvezi, nju ne treba sankcionirati, nego utjecati kroz obrazovni i politički sustav na građane kako bi shvatili važnost njihova glasa i ne prepuštali drugima da odlučuju, ne u ime njih, nego bez njih. Oni koji izaberu da ne žele birati, također su se izjasnili. Oni su dragovoljno prepustili drugima da izaberu one za koje misle da će najbolje štititi njihove interese i javno dobro. I kad glasovanje nije obvezno, može se dogoditi, kao na lokalnim izborima prije četiri godine, da u Gradsko vijeće budu izabrana dva vijećnika s liste kojoj je glavni projekt bio otvaranje javne kuće u Dubrovniku. Kad bi glasovanje bilo obvezno, tad bi određene skupine birača namjerno birale najgore programe, uključujući i one koji krše ljudska prava, kako bi se “osvetile” vlastima koje su im nametnule obvezno glasovanje. Upravo zbog toga su Italija, Cipar, Austrija i Nizozemska odustale od obveznog glasovanja, kao i Španjolska, ali ona još prije Drugog svjetskog rata – smatra Obradović zaključujući kako je demokracija u Hrvatskoj zaživjela „i sad je treba pustiti da se razvija bez nametanja kazni i zakonske obveze za sudjelovanje u demokratskim procesima”. Njegovo mišljenje da bi uvođenje obveze glasovanja i kažnjavanja građana jako loša ideja dijeli i Vido Bogdanović.
Dječja bolest mlade demokracije
-Ne bi mi bili mi da odmah ne propišemo lijek kojim bi liječili izbornu apstinenciju. Kao i u ostalim društvenim defektima problem bi rješavali prisilom i kažnjavanjem bez da bi se imalo potrudili izborne procese oživjeti kvalitetom i atraktivnošću uz procedure propisane na način da smanje mogućnost prevare i krađe – jasan je Bogdanović koji ističe kako smo očito predugo smo živjeli u jednopartijskom sistemu „da bi lako izbjegli živi pijesak jednostranačja”.
-Bez obzira koliko su nam usta puna samohvale još uvijek bolujemo od dječjih bolesti u mladoj demokraciji koju tvrdi zakonodavci drže zatvorenu ne dopuštajući da se razmaše i omogući kompetitivnu političku utakmicu. Još uvijek ne uspijevamo ni pobrojiti postojeće igrače. Birački spiskovi se pred svake izbore ažuriraju bez da itko ne objasni kako to imamo gotovo više glasača nego stanovnika? Ne znam što se dogodilo sa središnjim registrom stanovništva koji se nedavno spominjao, a na koji bi se mogli nasloniti i birački spiskovi koji bi mogli biti svakodnevno ažurni. Nema nikakvog razloga tajiti stranačke registre članstva. Ako već živimo u demokraciji koja je po svojoj operativnosti sve više partitokracija, društvo kojim vladaju stranke, a ne narod, bilo bi dobro u svako doba moć vidjet tko čini te partije, tko su ti koji upravljaju našim životima. Stranačke liste su tek mali derivat stranačkih tijela. Otvorenošću partijskih registara bi spriječili i dvojno ili čak i trojno članstvo. Mogućnost uvida u spiskove stranačkih igrača stvorila bi se neka dodatna međustranačka dinamika – govori Bodganović, ističući kako je dvojno ili čak trojno državljanstvo poseban problem.
-Javna je tajna da pojedinci imaju prebivališta u dvije države u isto vrijeme. I bez dijaspore imamo puno slučajeva fiktivnih prebivališta u jedinicama lokalne samouprave gdje pojedinci ne žive, ali tamo se pišu zbog poreza, kuće za odmor, troškova prijevoza, a poneki i zbog glasanja kad za to dođe vrijeme. Sjećam se slučajeva kad su pojedinci dobivali nalog da prebace prebivalište iz Konavala u Grad kako bi ođe mogli glasat po nalogu – kaže Bogdanović zaključujući kako smo zbog razloga koje je naveo došli do siromašnog odaziva na izbore.
On-line glasovanje
-I kako ga riješiti? Otvoreno sam protiv prisile. Domovina se ne voli na silu i nema opravdanja nekoga kažnjavat zato što jednostavno neki ljudi ne vide dovoljan razlog za izaći na biralište. Mogućnost on-line glasovanja sigurno bi podigla izlaznost za barem 10 posto time da bi to bili uglavnom mladi birači pa taman da su i na produženom vikendu. Internetskim glasovanjem bi eliminirali neispravne listiće. Ipak osnovni preduvjet većeg odziva jest bolji izborni zakon po kojemu bi birači birali osobe, a ne liste. Zadnji koji smiju prigovarati apstinentima su istaknuti kandidati koji svojom anemičnošću, neatraktivnošću, političkom trgovinom, bezidejnošću, odbojnošću jednostavno ne privlače birače da za njih glasuju. Jednostavno nisu svi spremni glasovat za manje zlo, pogotovo mladima to nije izborni motiv. Izbornu apstinenciju ćemo riješit kandidatima s vizijom, poštenim partijama s prepoznatljivim i uvjerljivim kandidatima koji neće dan nakon izbora uduplat svoju plaću – zaključuje Bogdanović.
Udar na slobodu mišljenja i izražavanja
I naši su sugovornici apsolutno u pravu i ako ćemo sa strogo znanstveno-pravnog aspekta u kontekstu zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda. Naime, prijedlog je u tom smislu zastrašujuć i da se donese ovakva odluka bila bi poraz demokracije. Jer, glasovanje nije nikakva građanska dužnost, već pravo!!! Pretvaranje prava u dužnost pod prijetnjom kaznama je korak unazad, ograničavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda. U konačnici ovakva bi odluka predstavljala žestoki udar na slobodu mišljenja i izražavanja, jer ako npr. ja smatram da nijedan kandidat nije dostojan moga glasa ili sam npr. posve apolitična ili nešto treće – ama odakle ikome pravo da me nasili da mimo svoje volje glasam da ne bi bila kažnjena?! Da idem kontra svoje slobode mišljenja i izražavanja iz straha? Naravno da nas ne veseli slaba izlaznost na izbore, ali represivne metode nisu rješenje! Ima načina za osvještavati ljude koliko je bitno iskoristiti pravo glasa. Osvještavati, a ne siliti! Motivirati, a ne prijetiti kaznama!