‘Bilo je u našoj povijesti i gorih vremena, ali nikada nije bilo gorih ljudi!’ – zapisati će kroz lik jednog od svojih bosanskih fratara veliki pisac Ivo Andrić. Izreka je to koja vrijedi za sva, a posebno za ovo naše doba, vrijeme koje mi živimo.
Dovoljno je gledat i slušat oko sebe, a tek čitat sve te ludosti koje se oko nas događaju. A što se tek u nas doma, u Gradu događa! Proračuni, letci, krive osude, brojanje ruka, ‘uzimanje, davanje’ il’ što već i što nas još čeka. Pa oni šatori na Pilama, kućice pred Dvorom…, zapravo cijeli Grad ide u najam, iznajmljuje se sve, ‘uzimam i dodajem, kupujem i prodajem’, Sir Oliverova ‘Halo Bing kako brat’ postaje osnova naših dana. A nekad su našem Gradu i poslanice u slavu pisali!
U pohvalu Gradu
Mala i vrlo kratka poprečna ulica, paralelna sa Pelinama, koja spaja Dropčevu i Zamanjinu ulicu, nekad davno zvala se Svetog Vida, po maloj obližnjoj crkvici, a već dugo jedina je ulica unutar zidina, rekli bi ‘unutar stare gradske jezgre’, koja nosi ime osobe koja nikad nije živjela u Dubrovniku. Dapače, po nekim zapisima nikad ga nije ni posjetio. Ali, zbog prelijepih stihova koje je Hanibal Lucić zapisao o Dubrovniku i u slavu našeg Grada, zaslužio je izuzetak i ponosno nositi ime ove male ulice. ‘Dubrovniče, časti našeg jezika, ka cvateš i cvasti vazda ćeš dovika!’ znani su nam stihovi sa ceremonijala Otvaranja Igara, stihovi su koje je Lucić zapisao svojoj poslanici ‘U pohvalu grada Dubrovnika’, koja počinje ‘Li pokli jur pravu neizmirnu tvoju, Dubrovniče, slavu stavih se da poju, visokim rad bih ja glasom zazvoniti i tvoje hvale tja do neba poniti!’ napisana hvarskom čakavštinom, tražeći pisanje književnih djela na hrvatskom jeziku, veličajući Dubrovačku Republiku koja mu je bila ideal u puno tog, smatrajući je jedinim slobodnim gradom državom. O toj slobodi zanosno je pisao i u svom drugom velikom dijelu ‘Robinja’ u kojem također veliča naš Grad; ‘U Dubrovniku koji viru štuje našu i mirno pokoji s Turci na mejašu! Ovo je grad slavan Dubrovnik i bogat, vazda bil pripravan s vami prijaznavat!’ Naravno, u još puno stihova Hvaranin Lucić veliča Dubrovnik, stoga je s razlogom dobio ovu malu ulicu.
Zakloništa za dubrovačku dječicu
Na samom početku ove ulice, koja ima tek nekoliko kućnih brojeva, na prvoj zgradi koja na neki način spaja Lucićevu i Peline, iznad ulaznih vrata kamena je ploča s natpisom ‘MCMII DM Pero Lončar Dječijem zakloništu’. Ploča je malo oštećena, baš na onim zadnjim brojevima, te bi sluteći to trebalo biti iz 1902. godine. Te godine je dakle gospar Đuro Lončar poklonio tu zgradu za potrebe siromašne djece. Bio je to tih godina, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće čest običaj bogatih Dubrovčana, ostavljat svoju imovinu i nekretnine kao pomoć siromašnoj djeci, a zajednički su nazivani Dječje zaklonište. Svrha im je bila osigurati smještaj siromašnoj muškoj djeci, kasnije i ženskoj ali rjeđe, kako bi mogli završiti svoje školovanje. U njih su primana djeca od prvog razreda tadašnje osnovne škole, na osnovu ‘svjedodžbe siromaštva, zdravstvene svjedodžbe općinskog liječnika, općinske svjedodžbe kojom se potvrđuje da su iz Dubrovnika i općih podataka kao što su krsni list, datum rođenja i ime roditelja’ kako je na ovu temu zapisala gospođa Katica Šimunović, inače socijalna radnica, u svom stručnom članku ‘Prilog povijesti socijalne skrbi za djecu u Dubrovniku’. O napuštenoj djeci sjajnu knjigu ‘Djeca milosrđa’ napisala je Rina Kralj Brassard, istražujući ovu temu od 17. do 19. stoljeća, najavljujući u nastavku, svojoj drugoj knjizi i temu Dječjih zakloništa. O ovoj tužnoj i pomalo mračnoj temi iz dubrovačke povijesti svoju zadnju premijeru posvetio je i St. teatar ‘Lero’ i njihov spiritus movens Davor Mojaš. A iz starih zapisa čitamo kako je Zakladu za otvaranje zakloništa za siromašnu mušku djecu utemeljio je 1876. godine dubrovački dobrotvor Niko Amerling, već 1881. Mjesno školsko vijeće utemeljuje zadužbinu za pomaganje siromašnih pučkih učenika, trgovac Božo Bošković ostavlja deset tisuća forinti u ‘korist te nesretne i izgubljene djece’ za zbrinjavanje one ‘djece koja se usprkos obavezi školskog hođenja skiću u ulicama i dangube!’ Prvo zaklonište otvoreno je 1894. u Karmenu, u Restićevoj ulici, zahvaljujući upravo Amerlingu, a u njega je za početak primljeno 15 dječaka.
Godišnjica šoping ludila!
I za kraj ovog đira, jedan zanimljiv podatak iz ‘naše novije povijesti’. 17. prosinca 1956. godine prvi put u Hrvatskoj, a zapravo prva i na prostoru tadašnje Istočne Europe i tada zvanog Istočnog bloka, u malom gradiću Ivancu pored Varaždina otvorena je radnja samoposluživanja, tada nazvana ‘samoposluga’! Naravno, po ugledu na supermarkete u Americi i Zapadnom bloku. U zapisu iz tog vremena i o tom događaju piše i kako su ljudi u početku bili jako skeptični prema ‘malom mjestu prepunom robe’, iz straha da se tu ne radi o nekoj ‘policijskoj zamci’! A danas, ni šezdeset godina nakon tog, svugdje oko nas trgovački su centri prepuni ljudi koji u ove pred blagdanske dane troše i kupuju nemilice, bez imalo straha kako se u tom ‘šoping ludilu’ radi o ‘financijskoj zamci’ i mahnitom provlačenju kartica, računi kojih će doći na naplatu nakon svih blagdana, u siječnju, najtežem i najdužem mjesecu u godini, kad opet ostanemo bez ‘kinte’! A bez ‘kinte’ je nakon redovnog i zasluženog mjesečnog odmora na Tajlandu ostao i naš vječni Knez Čeja, ministar turizma! ‘Imam tek malo do Feste, a onda opet s mrežom na more!’ reći će Čeja u điru Stradunom, nalazeći utjehu u fotografijama ljepota Tajlanda koje je snimao svojim mobitelom na licu mjesta.