Počele još jedne Igre, noć prije s otkucajima „falsih“ Mara i Bara sa Zvonika zbila se i „generalna prova“, svako jutro slušamo izvještaje o sve većim brojkama posjeta naših dragih turista, ljeto se zahuktalo i sve je isto ko’ i lani i kao svakog ljeta.
Iako iskreno, ništa više nije kao što je bilo, pa ni Igre, koje su sve manje naše, a ni „generalna“ u kojoj više nema ni draži, ni kazina, ni onog despeta domaće čeljadi. Uz sve to što se zbiva oko nas, za ovo ljeto najavljen nam je i dodatak, uživat ćemo i u cirkusu, onom najgore vrste, političko izbornom, punom nekih čudnih likova, obećanja, laži i velikih riječi. Vijest jednog od ovih ljetnih dana najavi nam i „susret divova“, kako nazvaše emisiju sa tri politička sudionika nekog od izbornih sučeljavanja. Njih tri, prvake tri političke opcije. Ma koji „divovi“ ljudi moji, ne vrijeđajte lijepe bajke koje smo čitali kao mali i te divne likove, divove pune ljubavi, njih tri su tek prolazne nepogode u sklopu stalnih lažnih obećanja o nekom boljem životu. Dobra šala kruži ovih dana: „Koja je razlika između grčke i hrvatske tragedije? Grčka se bazira na mitu, a hrvatska na mitu i korupciji!“ Tako nam je kako nam je…
Nešesan dio Grada
A koji sklad je nekad vladao ovim Gradom, kako se sve radilo po nekom redu, pristojnosti, skromnosti i skladu, a ne bahatošću i „velikim“ riječima u kojima se samo naglašava ono „ja i samo ja!“ potvrda je i ova slučajno pronađena fotografija kipa Orlanda u njemačkom gradu Bremenu. Istina, tamo ga zovu Rolando, ali isti je lik iz povijesti kao naš Orlando. Tamo, u Bremenu, velik je, glomazan i nekako nešesan, dok je naš Orlando baš šesan i fin, skroman i skladan. Dok se ne sruši zbog naše nebrige o njemu. A o tome koji je sklad i među čeljadi Grada nekad vladao, sjeća se i dalje naša draga gospođa Zore Brajević. Puno je tih anegdota, zgoda i sjećanja na neku davnu i dragu čeljad ne samo iz ulice njena rođenja i djetinjstva, Plovanih skalina, već i iz okolnih ulica, „jer sve je to bilo izmiješano, taj dio Grada nije šesan kao neke druge ulice, posebno na Prijekom, gdje je sve, pa i ulice u nekom skladu“, pojasni gospođa Zore, te se spomene nekih od te čeljadi, kao barkariola Franka koji je živio gore na Pelinama do Prohaska, pa vaterpolista Gego Gesler koji je živio gore na kraju Sigurate i početku Plovanih, pa gospar Antun Grum, Slovenac, koji je oženio pratetku naše Ane Prohaska, „đardin mu je gledao na Plovane, a ulaz mu je bio Ispod Minčete, bio je profesur u Jezuita i vazda bi svirao pianino za svibanjskih misnih slavlja u našoj crkvici Sigurati!“ Sjeti se Zore i gospara Mata Račevića, pa obitelj Grkeš i „na broju 13. živjela je teta Made, Župka udata Alborghetti, za Pujiza koji je radio kao podvornik u nekadašnjoj talijanskoj školi na Bunićevoj, Pujiškoj placi. Imali su prelijepu kćer Mariju…“
Obitelj Marčinko
Spominje Zore i kako se u Plovanim skalinima rodila, živjela i djetinjstvo provela generacijama djece draga učiteljica Marija Đanović, rođena Marčinko, bolje nam znana kao Maja, te kao supruga našeg dragog direktora iz osnovne nam škole gospara Miljenka. Godinama je gospođa Maja spisateljica lijepih dječjih priča i pjesama, autorica mnogih lijepih knjiga. Spominje se gospođa Zore i te velike obitelji Marčinko, znane nam po mnogim obrtima, bili su brijači, pa parfemijeri, pa… a draga nam gospođa Marija Maja Đanović njenim pridodaje i svoja sjećanja. „Priča se kako je naša ulica dobila ime po plovanu, kako se zove svećenika, župnika, nekom od onih koji su možda ovdje živjeli u neka davna vremena, a opet ima i onaj plovani kamen, od kojeg su se nekad činile ulice, pa je možda i po tome nazvana. U toj ulici sam se rodila 1940. godine u obiteljskoj kući moga nona Pava Marčinka, tada vrlo poznatog i cijenjenog brijača na Stradunu. Imao je butigu na kantunu Petilovrijenci, u kojoj je kasnije bila Optika Krilić.
Osim brijačnice, nono Pavo imao je i butigu parfemerije. Bio je vođa Hrvatskog Sokola u Gradu i poveo je grupu mladih Sokolaša na sprovod Stjepanu Radiću. Inače je puno putovao, proputovao je Rusiju i Italiju i oženio se Marijom „Talijankom“ koja je teško svladala hrvatski jezik, neke riječi je govorila na svoj način, a mi djeca bi je zakidivali. Imao je s njom petero djece, a njegovi sinovi, moj otac Luko i dundo Pavo uz njega su postali brijači i radili su skupa sa ocem.“ Gospođa Maja pokazuje stare i vrijedne fotografije butige svoga nona i sinova mu, ali i fotografije iz njene ulice, Plovanih skalina, te nadolaze i ta sjećanja, na život i čeljad, zgode i kazine koji su se tamo događali. „Nasuprot naše kuće bila je stara kuća u kojoj je živio i odrastao pokojni Milan Marković s majkom i bakom. Milan je večerima znao uz petroljaču čitati i rješavati matematičke probleme. Pomagao je i nama u rješavanju školskih zadaća. U prizemlju te kuće često smo održavali priredbe i naplaćivali ulaznice roditeljima i svima koji su naišli našom ulicom.“
Mađ u Sigurati
„Do njega je živjela stara gospođa Ane Bendeviš, jako pobožna. U tu kuću se poslije uselio gospar Ivo Bendeviš koji nas je u kasnijim popodnevnim satima zabavljao arijama najpoznatijih skladatelja, imao je čitavu kolekciju gramofonskih ploča. Iznad Čorovića u prizemlju stanovao je Rus Aleksej sa ženom Anđom. Oni bi često pijani izvodili ulične predstave svađajući se, a onda bi zagrljeni od teturaju doma. Bilo je vazda veselo u našoj ulici!“ prisjeća se gospođa Maja Đanović, te nastavlja priču o legendarnom mjestu igre djece tog dijela Grada. „Iza naše kuće bila je Gomila, mjesto gdje su se igrala sva djeca iz Plovanih skalina i Ulice Celestina Medovića. Sjećam se igara „crne kraljice“, „žandara i lupeža“, „tko se boji crnog čovjeka“, „elem – belem“, pa „na frnja“ i „na puca“, koje su igrali muški. Poslije pet sati popodne, nakon odmora starijih i mira u svakoj ulici Grada, naša Gomila je vrvjela od veće i manje djece. Pjevalo se, trčalo na Peline, ispod Minčete, na Prijeko, a ponekad se i „ratovalo“, igre nam nikad nije bilo dosta. Evo me na ovoj slici sa prijateljicom Ljiljanom Buterin na skalinima naše ulice kao male djevojčice. Na tim skalinima puno godina poslije snimljena je i ova slika moje majke Anke sa mojim kćerima Anom i Katijom. Oko osam sati navečer majke bi vikale da idemo doma na večeru, a mi bi iz sveg gasa molile: „Još samo malo!“ Bili su to nezaboravni dani. I još je nešto bilo nezaboravno, u svibnju u našoj crkvici Sigurati se održavao Mađ, popodnevna misa i molitva. Zvona sa crkvice oglasila bi se tri puta. Tad bi se sva djeca sjatila u crkvicu umivena i uređena, ma sva čeljad bi došla. Pjevala sam u našem malom crkvenom zboru, evo me na ovoj slici u prvom redu po sredini, mala sam bila, al’ još uvijek se s radošću sjećam koliko sam se divila Bambinu Anice Bošković.“