Kako je gužva po Stradunu i po cijelom Gradu, te je kruzera i njihovih jednodnevnih „bakula turista“ na sve strane sve više i više, unatoč obećanjima „nadležnih“ o normalizaciji te sulude posjete i besramnog uzimanja para, i dalje smo sklonjeni u hladu Ulice Uske, uz malo bave za stolom u našoj saloči od života „Fontani“.
Navika je to od koje ne odustajemo ni u ove vruće ljetne dane žege, čujemo dobru izjavu kako je „toliko vruće da se čovjek ni seksati ne može“, i gužve, „ne može se u bocu od po litre ugurat litra, pa ni koji gutljaj više“, te gledamo oko sebe kako se naš Grad prodajom samog sebe kroz turizam i ugostiteljstvo, znane nam „uslužne djelatnosti“ – kako to tužno zvuči! – predaje i popušta pred udarom sulude pohlepe za zaradom u svakom pogledu. Grad su komercijalizirali ovi naši gradski oci, najviše neograničenim dozvolama svima i svakome jer iznajmljuje se sve, a znamo kako se radi samo o “njemu“, jer gleda se samo kako zaraditi i sebe pohvaliti onim „ja i samo ja i nitko osim mene!“, a to je Andro naš dragi, koji je više Super Hik iz stripa „Alan Ford“ koji daje bogatima, nego Robin Hood što voli za se reći zadnjih dana, i koji je od Grada učinio „česu bez dna!“ I ostaje nešto gdje više nije normalno živjeti, ni domaćoj čeljadi, a iskreno ni ovim našim dragim turistima, kojima prisjedne odmor u ovom našem Gradu gdje se izgubila svaka kontrola reda i sklada, zbog čega se ni u njegovoj ljepoti ne može uživati. I zaključimo kako je zapravo sve zajedno „da te Bog sačuva!“
Glumac, Finac i…
A u tom ludilu, u potrazi za malo mira, mi smo skriveni na našoj hridi, kao što napisa veliki Conte Ivo u svojoj „Trilogiji“, za stolom naše „Fontane“ i uz sjećanja naše drage gospođe Zore Brajević, a samim tim i dalje smo u Plovanim skalinima, uz neku dragu čeljad i zgode koje su u toj ulici proživjeli. Na broju 14. u Plovanim živjela je i rodila se Zore. Sad joj tu živi kćer Orlanda. Iznad njih su na broju 16. obitelj Šperande, iz koje naravno pamtimo Srećka iz „Maestrala“. „A preko puta mene živjela je predivna obitelj Brunsko, a to ti je posebna priča. Veliki gospar, veliki meštar, marangun, ma to ću ti posebno spjegat!“ počinje gospođa Zore. „Iznad Brunska na broju 17. nekad je živio uvijek intonan gospar sa klobukom Baro Kriletić, veliki glumac, igrao je Vlaha Slijepog za Vojnovićeva života. Glumio je puno velikih uloga, a cijeli život je radio kao službenik u općinskim uredima dok su bili u Medovićevoj ulici. Kćer mu je Smiljka, udala se za dr Kačića, radila je u Umjetničkoj galeriji i s mužem dugo godina, valjda od osnivanja, provela u Društvu prijatelja dubrovačke starine!“ I eto nas uz Zorina sjećanja do zadnjeg broja Plovanih skalina, na vrhu, gdje je nekad davno živjela obitelj Baričević; Jadranka, majka Morane sa HTV – a, i njen brat Zdenko u djetinjstvu, znani nam heroj Domovinskog rata, „Finac“ kako smo ga zvali, jer je živio s obitelji, ženom i dvoje djece, u Finskoj, a vratio se branit svoj rodni grad u jesen 1991., te poginuo 12. studenog te godine na Strinčjeri. Na tom zadnjem broju ove ulice odavno već živi obitelj Tomović, našeg Slobodana, velikog prijatelja našeg pokojnog Ćileta, Miroslava Jelčića, prvog kneza Republike Porporela.
Pupica, metle i…
S druge strane Plovanih skalina, one sa parnim kućnim brojevima, iako u ovoj ulici i nema nekog klasičnog reda i niza, već je sve nekako razbacano, pa si malo tamo, malo vamo u tom traženju brojeva, svoju priču sjećanja Zore počinje sa obitelji Brangolica, na broju 2. „Mimo moj dragi, kad sam išla u mirovinu, otišla do njega, jer je on radio na „mirovinskom“, gleda on moju radnu knjižicu i vidi samo jedan timbar, kaže mi: „Šta je ovo, pa zar si cijeli život provela u jednoj firmi?“ I tako je i bilo, jer od prvog do zadnjeg dana sam radila u „Vrtlara“. Iznad Brangolica je živjela obitelj Buterin, a kako su dobro živjeli jer je stari gospar Karlo iz te kuće bio pomorac, njihova su djeca vazda imale lijepe i prave igračke. Mi smo od krpa za bacit znali pravit neke svoje lutke, bebe, zvali bi ih „pupice“. I tako, jednog dana, nađem ja na ulici, pored nekih skalina, pupicu, malu pravu lutku koju tada nitko od nas nije imao. I ja dijete ko dijete, uzmem je i ponesem doma, a mater „Šta je to? Otkud ti to? Kome si to ukrala?“ Kažem joj ja sva u plaču kako sam je našla na ulici i da ne znam čija je. A ona će meni „To je Buterina, ajmo je vratit!“ I mi njima na vrata, zvoni, te oprosti, te… Ma još se toga sjećam! Iza njih su na taj ulaz došli Bašići, fina obitelj. A iznad njih još uvijek živi Neno Čorovići, sjećam mu se oca, fini gospar bio, radio je na željeznici, pa bi svim ženama u ulici donio i poklanjao prave metle, kojima bi se lakše ulica mogla čistit! Dalje u tom nizu uza skaline, u zgradi na broju 12. bila je obitelj je Butigan i obitelj Lisičić, iz koje pamtimo gospara Pera koji je činio očale i zvali su ga „Macola“ po nekom nogometašu kojeg je jako volio. A ja se još spominjem sestre mu Dube koja se udala za Andra Kneževića, znanog jedriličara, jedrilica mu se zvala „Bobara“, bio je prvak u nečem s njom, i sjećam se da je jako figuro.“
Na kantunu…
A kad smo već kod kućnoj broja 12., zastanimo malo, Ivana Lazarević je u svojoj knjizi „Vlasteoske kuće u Gradu 1817.“ pribilježila kako je ta zgrada te godine pripadala Mariji Marijeti Ghetaldi – Gondola, očito vrlo važnu gospođu svoga doba, za koju će, po zapisu Slavice Stojan iz knjige „Duhovni život dubrovačkih gospođa u 18. stoljeću“, Inocent Čulić reći kako je „nemoralna i da živi samo za maskeratu“. Uz nju tu su živjeli njena sluškinja Jelena Letunić, Ana Đurišić i marangun Nikola Mušero sa ženom Anom i kćeri Stanislavom. Ivana bilježi kako su u narednim desetljećima za ovu zgradu često vezane razne hipoteke, da bi u vlasničkom listu iz 1884. kao vlasnik bio upisan Bernard Božov Dobrojević, te u vlasništvu ove obitelji ostaje sve do Drugog svjetskog rata. Za kraj još malo sjećanja naše gospođe Zore. „Na kantunu te zadnje kuće Plovanih skalina, živjela je teta Marija, a ona je bila konobarica u „Manona“, još se spominjem njenih priča o tome kako je služila Iva Vojnovića, koji je u svoje stare dane svaki dan tu, na stoliću i na Stradunu pio kavu! Tu na vrhu naše ulice, a zapravo na Pelinama živjela je draga teta Kate Palčok. Sin joj je bio diretur ili nešto važno na Radio stanici na Pilama, a unuk joj je glazbenik, akademik Zoran Juranić, on je do nedavno znao doć’ ljeti do Grada, pa bi samo pomilovao rukom zid nonine kuće i do nas navratio na kavu razgovora i sjećanja. Ovaj mali Jurinić, mirakul od muzike što svira ovo ljeto na Igrama mu je ili unuk ili sin! A gore na Pelinama živio je i Nino Obradović, trubač, on bi svirao trubu na funeralu svakome ko bi umro s Pelina. Obećo je i meni svirat, ma evo, na žalost, partio je prije mene!“ I tako smo uz našu gospođu Zore obišli sjećanjima Plovane skaline. Ostala je tek za kraj obitelj Brunsko, jer je to posebna priča, kako naša draga Zore reče.
P.S. „Čovjek snuje, a Bog određuje!“ jedna je od izreka koju osjetimo svako malo u ovom životu. Neki će pridodati i kako „Bog bira“ za se najbolje od nas. Ranije nego što smo očekivali. I bira najbolje, vesele, iskrene i dobre. Tako je ovih dana odabrao i našeg Franu Staničića, pozvao ga sebi, a nas ovdje u điru života ostavio tužne. Na brzinu, neočekivano i s tugom, kako to već sa smrti i odlascima biva, otišao je tako i naš Frano, znani lik Grada, zaljubljenik u bridž, čudnu igru s kartama, zaljubljenik u klape i dobru pjesmu, zaljubljenik u Grad. Sve ih je više u mom imeniku kojih više nema, a sve nas je manje u điru Gradom kojeg na našu žalost sve više – nema.