U kući gdje se spajaju ulice Dropčeva i Prijeko, na desno uz skale, živio je marangun Karlo Dileo, a u prizemlju kuće imao je svoju radnju. Zatim je tu, umjesto njegove radnje, sredinom sedamdesetih godina otvoren na kratko restoran. Malo iza, prostor je iznajmio Axel Petković, te tu otvara svoj restoran, među prvima na Prijekom, nazvavši ga „Wanda“ po svojoj sestri.
Već prije, Axel je započeo svoju ugostiteljsku karijeru otvorivši u Boškovićevoj, Ulici od Buže, odmah niz skale s Prijekog, prvo mali klub s poker aparatima i fliperima, koje je nabavio iz Zagreba prvi u Dubrovniku, a malo iza, 1974., otvara i piceriju, tada prvu u Gradu. Tako je postao simbolom tadašnjeg dubrovačkog privatnog ugostiteljstva.
Gospar od malena
Axel Petković dobio je ime po slavnom švedskom poliglotu, liječniku i piscu Axelu Muntheu, te je i sam kroz život postao kozmopolit i poliglot. Kao veliki zaljubljenik tadašnjeg tehnološkog napretka, diplomirao je elektrotehniku u Zagrebu. Nakon studija imao je veliku priliku otići u Ameriku, gdje mu je živjela majčina rodbina, međutim, očeva bolest vratila ga je u rodni Dubrovnik. Nije ni pokušao tražiti posao u tadašnjim državnim službama, već je odmah krenuo u „privatnike“, počevši svoju ugostiteljsku životnu priču koja će trajati do početka devedesetih godina, nakon čega je navodno počeo živjeti od vlastitih financijskih investicija u inozemstvu. Sjećanja na njega kažu kako je još u osnovnoj i srednjoj školi uvijek bio elegantan, uredan, uljudan, „pravi gospar od malena, već od malih noga“, jako dobar učenik i dobar prijatelj, znao je sve iz svakog predmeta, ali i to kako je bio jako povučen, malo bi izlazio vanka, ne bi se baš nešto i igrao po placetama Grada. Kako je bio iz, za tadašnja vremena, dobro stojeće obitelji, a imao je i rodbinu u Americi, prvi je do Grada donio pravu košarkašku NBA loptu na igralište Karmen, prvi je donio i pravu nogometnu loptu, imao je jako lijepu garderobu, majice i tenisice, sve iz Amerike, zapravo – uvijek je bio lijepo obučen. Posebno za tadašnje prijatelje iz škole u tim vremenima kad se i nije baš imalo! „Mi bi za marendu imali mast i kruh iz doma, a on bi uvijek imao najbolje salame i fete sira! Ma, nije bio škrt nikad, dao bi griz od te marende!“
Uvijek uljudan i pedantan
Axel je zapravo bio pravi i svestrani gospar koji je jako lijepo živio, volio je i znao pričati o kulturi i o životu, bavio se kroz mladost, a i kasnije, ronjenjem na dah, ribarenjem, gimnastikom i plivanjem. Za sebe je znao reći da voli lijepe stvari, lijepu književnost, lijepe žene sklone umjetnosti… iako je zapravo živio jako povučeno, daleko od medija, javnosti, gradskih zabava i događanja. Ipak je bio stalno u điru Gradom, družio se sa mnogima, a posebno je volio sa svojom barkom; „zapravo to je bio brod!“ pojasnit će mnogi koja ga pamte kao velikog gospara, poći na ribanje, „volio je lovit parangalom!“ Uz restoran „Wanda“ na Prijekom, vodio je još neke restorane po Gradu, neke sam, neke s prijateljima, uvijek na neki fin, uljudan način. Koliko je bio pedantan, potvrđuje i njegova restauracija obiteljske kuće u Sarakinoj ulici, učinjena prema svim strogim pravilima Konzervatorskog zavoda, obnova koju je započeo nakon očeve smrti, početkom osamdesetih, u kojoj ništa ne prepušta slučaju, što je u to je vrijeme bila prava rijetkost. Umro je 6. veljače 2009. u 61 godini, nakon nekoliko godina borbe sa rakom prostate. Nakon njegove smrti, mediji su se i te kako raspisali o njemu, posebno vezano za njegovu ostavštinu, nasljedstvo i skrb o njegovoj sestri Vandi. Taj slučaj, dosta mučno dočekan u Gradu od svih koji su ga znali, još uvijek traje i izaziva ogorčenje kod mnogih.
Obitelj gospara
Njegov otac Hrvoje, porijeklom iz Šibenika, bio je ugledan liječnik, dermatovenerolog, već u vrijeme komunizma imao je i „privatnu praksu“ kako se to tada zvalo. Bio je svestran liječnik i znao je liječiti migrenu, žučni kamenac, a u Dubrovniku pa i šire čeljad ga pamti po tome što je od raznih trava izumio ljekovitu mast za hemoroide, te je u sjećanju mnogih ostao kao doktor koji nikad nije uzimao ‘plavu kovertu’! Bio je zaljubljenik u umjetnost, a posebno poznat kao kolekcionar umjetničkih slika. Iako veseo i šarmantan cijeli svoj život, pred kraj svog života zatvorio se u njihovu kuću u Sarakinoj ulici, prestao komunicirati s drugima, puštao bradu i kosu, te je 1981. godine umro od neke bolesti kojoj ni on kao vrstan liječnik nije mogao naći lijeka. Axelova majka Mirjana, neki je zovu i Marija, kći je vrlo uglednoga mostarskog liječnika Glavadanovića, koji je po nekim sjećanjima liječio mnoge, pa čak i kralja Aleksandra. Iako je diplomirala ekonomiju, cijeli je život posvetila obitelji i svojoj djeci, Axelu i Vandi. Umrla je 1999. godine. Još jedna zanimljivost iz ove obitelji, Axelov djed je za vrijeme NDH bio visoki dužnik u Sarajevu, zbog čega je iza Drugog svjetskog rata cijela obitelj bila „pod prismotrom“, toliko da je Hrvojev mlađi brat, Axelov stric, koju godinu iza tog rata počinio samoubojstvo. Axelovi roditelji bili su razočarani bivšim komunističkim režimom, osobito zato što se obitelj Petković veoma obogatila u razdoblju između dva svjetska rata, te su nakon dolaska partizana na vlast imali velikih problema i ostali bez većeg dijela imovine, koja im je oduzeta. U teška poratna vremena kao pravi dubrovački gospari odlučili su svojoj djeci pružiti najbolje obrazovanje, pa su ih školovali prodajom vrijednih umjetničkih predmeta i antiknog namještaja iz obiteljske riznice.
I za kraj ovog pomalo tužnog sjećanja na ovu veliku dubrovačku obitelj, pred dane kada se s tugom sjećamo svih onih koji više nisu s nama, jedan davni zapis kojeg je Vlado Gotovac napisao dana 19. studenog 1972. godine: „Postoje vremena u kojima je naša dužnost ostati vjeran onima koji su nas napustili. Ali, ne tako da ih zadržavamo, nego kao svjetiljka koja gori i kad se svi raziđu!“ Prisjetimo se i zapalimo svijeću za sve naše drage koje smo igrom životne sudbine nadživjeli.