Kad nešto počne nestajati, kad krene svome kraju, tad počinju sjećanja! Tad počinje prisjećanje, spominjanje imena, mjesta, događaja, zgoda i nezgoda.
Točno na prijelazu dva stoljeća, gospođa Sonja Seferović ispisivala je, zapisivala, pitala i propitkivala, prisjećala se sa svojim sugovornicima, sa skoro dvije stotine naših sugrađana, godina koje su iza nas, vremena koje je završeno. Čitajući njene dvije knjige; „Tempi passati“ i „Spomenar“, zajedničkog podnaslova „Dubrovčani 20. stoljeća“, koje je ovih dana objavio dubrovački ogranak Matice hrvatske, saznati ćemo puno malih detalja iz života stanovnika Grada i okolice mu, a koji zajedno, ovdje ispričani, čine cjelinu, zapravo povijest Dubrovnika. Ove knjige pune su sitnica svakodnevnice, zanimljivosti koje nam danas izgledaju tako daleko…
Puno tog za saznat…
Tako iz njih saznajemo tko je htio graditi uspinjaču na Nuncijatu, kako se Zvonik zvao i Dobnik, sjetit se močvare u Gruškom polju i čistog mora u tom zaljevu punom mušula, pa o pekarama, raznim meštrima, butigama i vinskim podrumima, pastičerijama i kafetarijama po Gradu, trikotaži koja se činila na Brsaljama, upitati se tko je zapravo 1806. Frančezima dao ključe od Grada; stražar Ucović, kako kaže jedan sugovornik, ili stražar Matijević, kako spominje drugi sugovornik! Saznat tko je bio bogati litvanac Zimdin i čemu Šeherzada, ali i to kako je 1942. na inicijativu Cvijeta Joba započela sa radom Umjetnička galerija, ali i sa emitiranjem Radio Dubrovnik iz zgrade Kapetanije, sa zvučnika postavljenog na Orlanda, koji je tako loše zvučao da je i naš radio na prvu prozvan – radio bročina!
Saznat ćemo i o nekadašnjem svratištu, kako su nekad možda zvali današnje hostele, lijepa imena „K suncu“ u Ulici sv. Barbare, koja se tako više ne zove! A tek o teatru u Gradu, o Igrama, kako je to doći u Dubrovnik tražit poso a postati legenda Igara, pa o Omladinskom umjetničkom kulturnom društvu Marin Držić tamo nekih pedesetih u kojem su svoje početke imali mnogi velikani našeg glumišta, čitati ponešto o mnogim slikarima Grada, a tek o prelijepoj slikarici koja je 1959. bila miss Jugoslavije i o kojoj je te godine pisao čak i Nacional geographic. Čitati će te i o tome kako su nekad i po tri klape za festa pjevale po betulama, kako je u sred Karmena nastala Njarnjas družina koja je 1958 obnovila karnevo i veljun!
…pročitat i prisjetit se!
Pa o uskom putu kojeg danas zovemo Vojnovićev, kojim se moglo samo karocom i konjima, dok su Petkom vladale lisice i pjevale ptice. Ili kako se na Trećem konalu sadio duhan! Ponešto i o tjestenini i ledu iz Komolca, pa o tome kako su do Grada dolazili Talijani, Česi, Mađari, a i oni sa Hvara i sa Korčule i mnogi drugi. O tome kako se obnavljao Zvonik 1929 i Stradun 1936., te kako je veliki Bebo Burin 1937. dobio stipendiju za studij francuskog jezika u Parizu, ali je radije ostao u điru Gradom sa svojom bisernicom.
U današnja vremena, kad čitamo kako unutar zidina ima samo 30 – tak klinaca, a nekad ih je toliko bilo u svakoj od ulica, pročitat će te u ovoj knjizi kako je nekad u Gružu škola imala samo dvije učionice! Ima tu i lijepa priča o jednom obiteljskom klaviru koji nikad iz Šibenika do Grada nije stigao, o tome kako se pod paskom Lukše Beritića uklanjalo željezne zatege i ostale štetne ostatke iz doba Austrije, a tu je i nešto novija pričao nagradi Sesame koja se davala kao doprinos Igrama, dubrovačkom nekome – kao Cvijetu Jobu i Tomislavu Šuljku, ili dubrovačkom nečemu – dubrovačkom tramvaju! A tek sport! Iz ovih knjiga naučiti će te sve o povijesti plivanja, vaterpola, nogometa, jedrenja, boksa i… čega sve ne vezano za sport u Dubrovniku! Puno tog će te saznati čitajući ove dvije vrijedne knjige gospođe Sonje.
Priča gospara Vedrana
Drugu njenu knjigu, „Spomenar“ otvara svojom pričom gospar Vedran Alborghetti. Ta njegova priča zapisana je prije desetak godina. Puno tog se promijenilo, a opet „i nije tako puno!“ reći će dok ispijamo kavu u kafiću pored vrata njegova doma u Dropčevoj. „Ovdje sam ko doma! Voli me ova mladost, konobari iz kafića, volim i ja njih, pomognem, učinim im kad me pitaju što god.“ Porijeklom Talijan, iz okoline Milana, obitelj preko Zadra došla do Grada, gdje mu se rodio otac Miho zvan Miće, dugo godina znan marangun čeljadi u Gradu. „Četiri generacije su nam rođene unutar zidina, otac, ja, kćer Kate udana Jakšić, njena djeca, moja unučad. Samo je troje praunučadi rođeno van zidina.“
Gospar Vedran rodio se lijepog, vedrog dana 24. listopada 1933., ispod Minčete, te je tako dobio i ime, rijetko u to doba. Majka mu je iz Primorja, Cvjetković, još se uz osmijeh prisjeća batina koje je od nje dobio kao mulac kad ga je na igralištu Tenis na Buži autom, tada jednim od rijetkih po Gradu, udario znani gospar, meštar od optike, Pero Bogdan. „Naletjele kočije s konjima, prepao se konja, pa u trk, na auto! Malo me udarilo, šutio doma, ali otkrilo se, slučajno, pa sam dobio te batine!“ Živjeli su i u Kunićevoj, a onda su, ima tome, doselili u Dropčevu, oženio svoju Maru, s kojom ove godine slavi 60 godina braka! „Sve se prodaje, neki Rus je kupio naokolo neke stanove, pitali su i mene, ali – ne dam! Neću prodat dok sam živ, a onda djeca nek’ rade što hoće!“ Bio je meštar od dva zanata, prvo brijač, a onda pitur. „Soboslikar! Dugo godina u meštra Kalaša, a od 1977. do mirovine, 1992. kućni meštar u hotelu Imperial.“
Prisjeća se svih tih godina, posebno sporta, „Divlja liga u vaterpolu, igrao sam za Banje, i u nogometu, igrao sam za ekipu Stradun. Igralo se na sve strane, na Tenisu najviše! Puno djece, pun Grad, a ne kao danas!“ S ponosom se sjeća 1992., te godine bio je sa kap. Dragom Vojvodićem festanjul! „Prvi nakon početka rata! Još je oko nas bio rat, procesija se iz straha nije održala preko Straduna, samo misa u Katedrali, ali stiglo 120 brodova, 12 biskupa, kardinal Kuharić, veličanstveno je bilo!“ Od 1993. ponosno nosi barjak Sv. Vlaha na procesiji. Od kad je u mirovini. I ispija kavu u kafiću pored svoje kuće. „Sve je izmijenilo! Nekad je u Dropčevoj živjelo 90 ljudi, danas ih nema oko dvadesetak, ovdje u donjem dijelu ulice nema nas četvero. Sve se izmijenilo! Ma vidi ove kabele po zidovima, na sve strane, bez reda, muka gledat! I da nema nikog to da sredi! Dođe mi sam u ovim godinama popet se i to uredit!“