Stradun je definitivno postao ‘diskoteka na otvorenom’. Kažu lokalni stanari, ono malo njih preostalih, kako je ove subote sve ‘gorilo i grmjelo’, preglasna tehno glazba od kojih su se tresle funjestre i nervi, jaka svjetla svih boja i na sve strane uz nepodnošljivu viku okupljenih.
I pitaju se ti ‘preostali’ tko je to dozvolio? Tko je dozvolio da se Stradun, kao javno mjesto i zrcalo Grada pretvori u noćni disko klub? Bilo bi barem pošteno kad bi se ime tog lika koji je to potpisao javno saznalo. Za usporedbu, u Veneciji, s kojom se inače volimo uspoređivati u svemu, pa ajmo i u ovome, u 11 navečer na središnjem Trgu svetog Marka sve se gasi, te oni željni noćne zabave odlaze u disko klubove udaljene nekoliko kilometara od tog trga i njihova centra grada. Nakon
Grada – suvenirnice, nakon Grada – restorana i kafića, nakon Grada – apartmanizacije, postajemo Grad – disko, a zapravo sve manje Grad s onim poštivanja vrijednim velikim početnim slovom ‘G’, postajemo grad masovnog i bezidejnog turizma i pohlepne zarade bez imalo reda, sklada, mjere i poštivanja samih sebe.
O svemu pomalo
I ove subote naša saloča i betula od života ‘Fontana’ je bila zatvorena, kao tihi spomen na našeg Vlaha, domaćina nam u njoj, te smo svoju ‘čašicu razgovora’ proveli na ‘zelenoj placi’, trbuhu i jutarnjem životu Grada. Po običaju, vesela družina se i tu skupila, naš ‘Dunda’ Pero – gospar Tomislav, Kaća nam draga, pa korpulentni umirovljenik Mišo i vječni ‘maestral’ i stari Pilar Darko Pešice. O svemu mi tu pomalo, na dugo i na široko, te Tomo naš dragi spomenu zgodu iz vremena kad se prvih godina prošlog dvadesetog stoljeća, tamo oko 1904., probijao put podno Minčete za na Pile, kako je tadašnji dubrovački biskup Josip Marčelić molio neka ne bude tunel, jer će tu, skriveni u mraku tunela, mladi činit’ razne nepodopštine.
Zbog te njegove molbe učini se arija tim putem, bez tunela. Inače, zanimljiv i vrlo važan po puno toga bio je biskup Marčelić; doktorirao je teologiju u Beču, dubrovački biskup bio je dugo i u važnim godinama, od 1894. do 1928., pokrenuo list Biskupije i širom nje gradio crkve, obnovio je glavni oltar Katedrale ugradivši u njega onaj prelijepi Tizianov poliptih, na njen krov ugradio je deset kipova, rad kamenoresca Marina Radice s Korčule, bio je vrlo osjetljiv prema socijalno ugroženima, te je bio predsjednik ‘Javne dobrotvornosti’ koja 1906. osniva prvu dubrovačku pučku kuhinju, osniva zaklonište za siromašne, kao i Zavod za dječje zaklonište, bio je i predsjednik Crvenog križa za Prvoga svjetskog rata, a na njegov poticaj 1919. na blagdan Blagovijesti blažena Marija Petković pokreće redovničku zajednicu i družbu Kćeri milosrđa sv. Franje. Uz to sve, uspio je zaustaviti gradnju tunela iza Minčete na putu do Pila. A na tom putu do na Pile preko Straduna, u gužvi između naših dragih turista, nakon dugo vremena prepoznah s vidno manje kilograma našeg dragog Čikija, Hrvoja Čikata, u điru sa svoje dvije štake, koje mu pomažu za doć’ do butige mu. Vratio nam se Čiki, veseo i raspoložen za krenut’ dalje…
Sve je nekad bilo tu…
I eto nas na Pilama, ulazu sa zapada u Grad, ‘predsoblju Grada’ i njegovom neizostavnom dijelu iako su van Zidina. Pile, naziv nastao od grčke riječi koja bi značila ‘vrata’, jer Pile su zaista ‘vrata od Grada’, zapravo su mjesto gdje se sve događalo, sve počinjalo i sve završavalo. S Pila se ulazilo u Grad, na njih se izlazilo iz Grada, od svekolike čeljadi do careva i kraljeva, raznih vojska raznih vladara, svi su preko Pila morali proći. One su ‘grad u gradu’, na njima ste kroz stoljeća iza nas, a i u današnja vremena, imali sve, na njima se sve događalo; tu je s barjacima i trombunjerima počinjala i još uvijek počinje Festa svetog Vlaha, preko Pila mora proći svako vozilo i skoro svaki putnik koji Grad želi vidjet, sve procesije i svi sprovodi tuda su godištima prolazili, tu je bilo prvo rodilište, stara bolnica, tu je i današnji rektorat i Sveučilište, tu je i prvi pravi veliki hotel.
S Pila su krenuli prvi kočijaši i karoce im, nastavili taksisti, tu je došao prvi, s njih pošao zadnji dubrovački tramvaj, budući pomorci s njih i iz Nautike su na more otplovili, na Dančama je počelo s vaterpolom i s njih je krenuo ‘Jug’. Kao mali ‘grad u gradu’ tu je bilo sve, prva meteorološka stanica, prva pumpa za gorivo i prva trgovina za automobile, pa čak i za iznajmit’ ih, tu je bila radio stanica, kao i prve prave velike kavane. Pile imaju svoje parkove među kojima i nekad prelijepi, danas sramno zapušteni park Gradac, imaju i svoje fontane, imaju i svoje crkve i samostane i svoga sveca zaštitnika, Svetog Lovru, na blagdan kojeg se slavi pučka festa Pilarska noć. Na Pilama su i zgrade nekadašnjeg suda, nekadašnjeg SDK i ‘Atlasa’, pa Preparandija, nekadašnja ‘osnovna’ i ‘učiteljska’ škola, danas IUC, nekad je na Pilama bila i glavna pošta i ljetna pozornica Igara, a imaju i svoja kupališta, svoju lučicu i svoj muo, svoje ljetno kino, svoje tvrđave i hotele raznih veličina, pa i na svom krajnjem rubu glavno groblje Boninovo.
Dolje u Pilama
Sve to je kroz stojeća iza nas bilo na Pilama, puno toga ostalo je samo u sjećanjima, ali i ostalo je dosta toga od svega navedenoga i danas, kao turističke prometne gužve od kojih se ne može normalno proći preko Brsalja, središnjim dijelom koji spaja Pile u jedno.
Jer, svaki Pilar će vam naglasiti kako treba razlikovati izrazima i nazivima određivanje točnog položaja; na Pilama, u Pilama, iznad Pila. Službeno, granice kvarta ili kotara Pile počinju izlaskom iz Grada, idu odozgo od Kapelice skalinima ulica Strma i Uz posat, a na zapad sve do Boninova i Ilijine glavice. Ipak, to su one službene i malo proširene granice, jer treba razlikovati i iz svega izdvojiti onaj središnji, stari i autohtoni dio Pila, o kojem ćemo ponajviše u ovom điru. ‘U Pilama’ kako će s ponosom i preciznošću naglasiti gospar Đuro Market, rođeni Pilar, baš iz onoga dijela ‘u Pilama’, koji je tu proveo djetinjstvo, mladost i neke ozbiljne godine, a koji će nas provesti tim prelijepim, od svakodnevnice i gužvi skrivenim dijelom Dubrovnika.
Uz njega, pratit’ ćemo i zapise iz pilarske pripovijesti ‘Đenevrija’ dubrovačkog biskupa i književnika Mata Vodopića, koju je priredio i pogovorom pojasnio Luko Paljetak, objavljenu u dubrovačkom ogranku Matice hrvatske 2004., u kojoj nam Vodopić podrobno pojašnjava svaki pojedini lokalitet, svaku ulicu, kuću. Uspoređivat ćemo kako je bilo prije puno godina, a kako je danas, u điru niz skale ulicama i skrivenim mjestima dolje u Pilama. Da, Pile su, kao i Konavle i Župu, Crnogorci u potpunosti opljačkali i spalili 1806., o čemu se i danas tako malo priča, a previše šuti. Spasiše nas tada Francuzi, ma što mislili o njima i ulozi im tih davnih godina. Na Pilama je i ‘ugasli’ spomenik dubrovačkim braniteljima, kojih se naravno uvijek i iznova prisjetimo ovog 1. listopada, kad je ludilo s istoka 1991. počelo.