Predajući na našem Sveučilištu, tada budućim novinarima, predmet Medijsko zakonodavstvo još pri samim početcima sam shvatila da se stvari najbolje razumiju na primjerima. I ne samo to, već što je primjer aktualniji, dramatičniji… to je veća vjerojatnost da će većina, ako ne i svi, studenti usvojiti gradivo i da će znanje ostati pohranjeno, a ne zaboravljeno nakon polaganja ispita. Istom ću se metodom poslužiti i ovdje, pa vam pojasniti na dva oprečna primjera kada je novinar dužan do kraja štititi, odnosno ne odati, svoj izvor informacija, identitet anonimnog sugovornika, a kada ga ipak mora otkriti.
Diler o konzumaciji i cijenama droge
Novinar je donio ekskluzivu koju mu je omogućio razgovor s dilerom droge o cijenama, broju i karakteristikama konzumenata, vrsti droge koja se najviše konzumira u Dubrovniku i slično. Naravno da bi policija htjela „uhvatiti“ tog dilera. Često bih pitala studente prije tumačenja što misle ako policajac dođe u redakciju i zatraži od novinara da reče ime i prezime tog dilera, treba li to napraviti. Većina bi u pravilu smatrala da treba. Naravno dok im ne bih objasnila suprotno.
Najprije po pitanju same procedure – izvor informacije se nikad, pa čak i onda kada će ga u konačnici nužno biti razotkriti zbog razloga koje ću kasnije navesti, ne odaje policiji. Dakle – policija nema pravo to tražiti od novinara, pa tako ni novinar ne samo da nema obvezu već nema ni pravo otkriti identitet sugovornika policiji.
„Letjet“ će u zrak auto krim inspektora…
Drugi primjer – novinar je objavio ekskluzivan razgovor s dilerom koji najavljuje kako će „ovih dana letjeti u zrak automobil nekog od krim inspektora”. Da, primjeri su drastični, ali nužni da bi se razumjela bit.
Zakon o medijima regulira vrlo jasno pod kojim uvjetima i kome je novinar dužan otkriti izvor informacije, najprije naglašavajući kako načelno „novinar nije dužan dati podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti“. Ovo se pravo i obveza odnosi i na glavnog urednika, urednike i autore objavljenih priloga koji nisu novinari. Naime, s podatkom o neimenovanom izvoru informacije novinar je prije objavljivanja dužan upoznati glavnog urednika na način utvrđen statutom medija. U tom se slučaju sve odredbe o zaštiti izvora informacije primjenjuju i na glavnog urednika.
Samo kad je nužno…
Zakon je, ponavljam, jasan. Državno odvjetništvo može, kada je to ograničenje nužno radi interesa nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i zaštite zdravlja, podnijeti nadležnom sudu zahtjev da naloži novinaru da iznese podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti. Sud može naložiti novinaru da iznese podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti, ako je to nužno radi zaštite javnog interesa, a radi se o naročito značajnim i ozbiljnim okolnostima i neprijeporno je utvrđeno:
– da ne postoji razumna alternativna mjera otkrivanju podataka o izvoru informacije ili da je tijelo koje traži objavu podataka o izvoru informacije tu mjeru već iskoristilo i
– da na zakonu osnovani interes javnosti za otkrivanje podataka o izvoru informacije jasno prevladava nad interesom zaštite izvora informacije.
Sud će, cijeneći okolnosti slučaja, isključiti javnost u tijeku postupka iznošenja podataka, te upozoriti prisutne osobe da su dužni kao tajnu čuvati sve što su u postupku saznali, kao i na posljedice odavanja tajne.
Ugroza sigurnosti, zdravlja, života…
Dakle, da se vratim na prethodno iznesene primjere. U prvom slučaju zasigurno nisu ispunjeni navedeni uvjeti, dok u drugom jesu. Kad diler priča o konzumaciji i cijenama droge tu nema prostora za tumačenje kako je otkrivanje njegovog identiteta nužno „radi interesa nacionalne sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti”. Međutim segment nužnosti otkrivanja izvora informacije radi „zaštite zdravlja“ kod ovakvih primjera može zbuniti, odnosno navesti na pogrešan zaključak. Naime, prodavanje droge neminovno narušava zdravlje konzumenata, međutim policija ima na raspolaganju “razumne alternativne mjere“ za doći do podataka o prodaji droge po gradu, pa tako i uhvatiti dilere. Ovdje „na zakonu osnovani javni interes“ ne „prevladava nad interesom zaštite izvora informacije“. Međutim, u drugom spomenutom primjeru – najavi postavljanja eksploziva pod automobil nekog krim inspektora – nesumnjivo da će novinar trebati otkriti izvor informacije ako policija na drugi način ne uspijeva saznati tko i kada to planira napraviti. Otkrivanje izvora informacije ovdje je „nužno radi zaštite javnog interesa“ jer se radi o „naročito značajnim i ozbiljnim okolnostima“. Logično! U pitanju nije samo imovina ni zdravlje, već i životi. I to ne samo život tog inspektora, već i članova njegove obitelji, kao i potencijalnih slučajnih prolaznika. I u tom slučaju će nesumnjivo sud na zahtjev državnog odvjetništva po hitnom postupku naložiti novinaru da otkrije identitet sugovornika.