Ansambl Kazališta Marina Držića od rujna je bogatiji za još jednog člana, mladog osječkog glumca Doriana Vicića. Imali smo ga priliku gledati u premijeri ‘Kuća je velika, ne može se ona nositi’ u režiji Romana Nikolića, a uskoro i u premijeri ‘Ljudski glas/ Faunovo poslijepodne’ pod redateljskom palicom Paola Tišljarića. Kako se osjeća u novoj sredini, U Teatru, Gradu?! Ima li treme izaći pred dubrovačku publiku?! O glumačkom pozivu, ambicijama, perspektivi…Porazgovarali smo s Dorianom.
Od nedavno ste član ansambla Kazališta Marina Držića. Kako je došlo do tog angažmana? Kakav je osjećaj? Kako ste se snašli u našem Teatru, Gradu?
Još do prije tri mjeseca planirao sam projekte u Osijeku, gledao Dubrovnik samo na razglednicama i spremao ispite na Akademiji. Možete zaključiti da je ovo za mene velika promjena. Osim što ima mnoštvo stepenica, Dubrovnik je stvarno jedan poseban grad. Ponekad čak izbjegavam kontakt očima s morem — imam osjećaj da će se svakog trenutka pojaviti netko tko će mi naplatiti uživanje u tim pogledima. Ovim putem srdačno pozdravljam rijeku Dravu! Veliko hvala ravnatelju Paolu Tišljariću koji mi je ponudio priliku da se bavim prekrasnim poslom u prekrasnom gradu. Nisam mogao ni zamisliti da ću u istom danu diplomirati i seliti za Dubrovnik. Izuzetno je važno pružiti priliku mladim glumcima — jedino tako mogu rasti i napredovati. Kad ne glumim, bavim se izbjegavanjem turista na Stradunu. Iskreno, to bi trebalo patentirati kao nacionalni sport. Uživam ovdje i nadam se da će potrajati. Tek ste stigli, a već je, što bi se reklo, “vatreno krštenje”. Naime, igrate u dvije premijere koje su pred nama: “Kuća je velika, ne može se ona nosit”, te “Ljuski glas / Faunovo poslijepodne”.
Kako teku pripreme i je li Vam trema stati pred dubrovačku publiku, za koju se kaže da je poprilično zahtjevna?
Uz poprilično zahtjevan program studiranja, dugo sam radio i u nezavisnim produkcijama, pa sam naviknut na ‘jači tempo’. Oduvijek sam radio više stvari odjednom — za drugo, iskreno, ni ne znam. Najteže mi je ne raditi ništa. Jedan stariji kolega znao je reći kako smo mi glumci jeftina radna snaga: šutiš, radiš i ne pitaš. Iako ima istine u tome, velika je olakotna okolnost kad imaš oko sebe susretljive ljude, kolege i redatelje spremne na kompromis. Hvala Romanu i Paolu na strpljenju — zaista rade sjajan posao. Prema svakoj publici osjećam veliko strahopoštovanje. Na kraju krajeva, oni prosuđuju nas, ne mi njih. Dubrovačka publika navikla je gledati vrhunske glumce na sceni, a na meni je da to i opravdam. Nadam se da će me uskoro prihvatiti.
Kakva je atmosfera na probama?
Po prirodi sam druželjubiv, pa svaku novu probu doživljavam kao novo druženje. Zahvalan sam svakom zaposleniku KMD-a na toploj dobrodošlici — ako je atmosfera uvijek ovako dobra, nema se na što žaliti. Ugodno je biti okružen raspoloženim ljudima. Probe znaju biti zahtjevne, ali uvijek se nađe netko s kim ćeš kasnije podijeliti osmijeh. I to je, zapravo, čar ovog posla.
Rođeni ste u Osijeku, djetinjstvo proveli u Belišću, akademiju završili u Osijeku, gdje je Vaš dom?
Dom je tamo gdje su prijatelji i obitelj. Sve ostalo je neka vrsta ‘terenskog posla’. A opet, nisam siguran… Možda čovjek može imati nekoliko domova?!
Možete li već sada Dubrovnik doživjeti mjestom koje će Vam biti, za pretpostaviti je duže vremena, dom?
Lagao bih kad bih rekao da o tome već nisam razmišljao. Ipak, još je rano za takve pretpostavke. S druge strane, čovjek se vrlo lako zaljubi u Dubrovnik. Čak i da mi ne postane dom, uvijek bih se rado vraćao — makar samo turistički.
Uz glumu nije Vam strano ni pisanje tekstova te režija. Recite nam malo više o onome što ste radili na tom polju te što planirate?
Potreba za stvaranjem uvijek je prisutna. Svaka životna situacija potencijalna je dramska scena, a svaki čovjek potencijalni dramski lik. U večernjim satima pišem tekstove i kratke scene — to mi pomaže da iz sebe izbacim nakupljenu dnevnu inspiraciju. Ako ne na laptopu, onda u kuhinji. Tijekom studija bavio sam se s nekoliko produkcija u Centru za kulturu Sigmund Romberg, kao i s još nekoliko nezavisnih projekata. Volim taj proces — kad se od ideje, kroz puno ‘mozganja’ i razgovora, rodi nešto živo, scenski stvarno. Glumci nerijetko dobiju uloge koje nisu potpuno u skladu s njima. Ipak, svaka uloga je produkt više ljudi i ideja, ne samo glumca. Ja nekada svoje likove volim dodatno razraditi, zapisati ih onako kako ih ja doživljavam — to je moj mali ‘ispušni ventil’. Tako nekako i započinje pisanje svakog teksta. Ne sumnjam da ću se i u budućnosti baviti pisanjem i režijom. To su zahtjevni, ali beskrajno kreativni poslovi.
Što Vas najviše veseli u narednom poglavlju? Kako na planu svoga životnog poziva, tako i privatno?
Veseli me što započinjem svoju karijeru u gradu bogatom poviješću, kulturom i umjetnošću. Smatram da ovdje imam veliku priliku napredovati — i kao glumac, i kao čovjek. Uzbuđen sam i da vidim mirniji Dubrovnik, onaj s manje turizma, jer tek tada mislim da ću zaista moći uživati u njegovim blagodatima. Volio bih upoznati i manja okolna mjesta, posjetiti otoke, istraživati. Vjerojatno ću se povremeno vraćati i u Osijek, ako bude vremena, i putovati. Manifestiram pozitivno, pa se tome i nadam. Sa svojih 23 godine, drugačije ni ne možete razmišljati.
