Mlada Dubrovkinja Ana Marija Bujić dugo vremena u sebi je nosila prekrasnu ideju, otvoriti svoj restoran. Dolazeći do tog cilja, svoj život je ispunila mnogim sličnim hobijima, kao što su pisanje bloga, knjiga o kulinarstvu našeg kraja i slično… U posjeti Pantarulu, odlučili smo je – bolje upoznati!
– Ideja o otvaranju Pantarula uvijek je bila ‘tu negdje’. Razvila se u konketnom smjeru kada smo mladić i ja odlučili kako ćemo ili u Zagrebu ili u Dubrovniku pokrenuti nešto. Onda, da bi to sve skupa bila jedna lijepa zaokružena priča, u nju je ušao i jedan njegov kolega, tako da je nas zapravo troje, Milan Vasić, Đuro Šiljug i ja. Mislili smo se Dubrovnik ili Zagreb… Našli smo prostor koji nam je odgovarao i odluka je pala na Dubrovnik – kaže Ana Marija i pojašnjava korak po korak izgradnju restorana podijeljenog na nekoliko dijelova – glavni prostor, mjesto za opuštanje (s knjigama, kao kafić), te privatni separe za grupe i zajdeničkevečere.
-Prostor je zanimljiv i u njega nismo zapravo puno ulagali. Bio je u izvrsnom stanju, tako da je bila stvar samo ‘šminkanja’. Obojaj zid, dodaj luster i to je to… – kaže. Na pitanje postoji li određeni profil ljudi kojima teže i koji stižu u Pantarul , odgovara:
– Nas troje smo cijelo vrijeme, s obzirom na lokaciju i ostale stvari u gradu, ciljali na to da to budu domaći ljudi. Time smo se vodili. Zašto ‘feels like home‘? Mislim da platom možemo privući domaće, a ovo je natpis za one koji prolaze i one koji nisu baš sigurni što se unutra krije. Kad pogledam knjigu rezervacija, najviše i dolaze domaći ljudi. Od cijele večeri zna se dogoditi da imamo dva stola stranaca. Zna se dogoditi i dosta ‘ekipica’ za rođendan, imali smo i jednu krizmu, ženske večere… Ljudi su nas valjda prepoznali, možda tu puno čini usmena predaja. I društvene mreže! – smije se Ana Marija.
A i drukčije je od ostalih! Nije ‘drastično novo’, u smislu da nikad prije nigdje takvo nešto nije postojalo, no u ovom okruženju je relativno novo, dodaje. Lokacija je zahvalna jer se do Pantarula može doći s nekoliko autobusa, a tu je i parking. Iako su tek otvorili, planiraju raditi ‘inovacije’ u kuhinji.
– Glavni cilj nam je držanje kvalitete i ne dopustiti da ona padne, da se sve uhoda, da se izbjegnu greške, i eto… Dalje ćemo detalje, tipa mijenjanje karte kako ona ne bi bila dosadna, jelovnik… – kaže. Za dobar jelovnik zadužen je šef kuhinje Zoran Ožegović te njegov sjajni mini tim.
Jelovnik je jednostavan, ali nije siromašan!
-Nismo htjeli da listaš, listaš, listaš… Zato jelovnik i jest na ‘podmetaču’, dočeka te na stolu i nismo pretjerivali ni sa količinom niti sa ostalim. Imamo dva degustacijska menija s pet slijedova, u prilagođenim porcijama. Deserte mijenjamo dnevno i i trudimo se imati sezonske stvari jer ih sad ima dosta, recimo jagode, trešnje… – pojašnjava ponudu Ana Marija i kaže kako će najesen početi s jesenskom pričom, ostaviti ono što ‘najviše ide’, a promijeniti ostalo, čisto ‘da ljudima ne bude dosadno’.
– Imamo i dio kojeg mijenjamo jednom u deset dana, tapas, nešto ‘za brcnuti’ uz čašu vina. Tartar, tempuru, namaze… – napominje.
Blog, pa knjiga…
U smislu kuhinje, Ana Marija je ipak bila ‘cijelo vrijeme tu’. Naime, njen blog ‘Da mi je nešto slatko’ o receptima, ljubavi i ostalim lijepim stvarima. No, kuhanje kućnog tipa potpuno je drukčije nego kuhanje u restoranskoj kuhinij. Radni procesi su skroz drukčiji. Kad si doma, kuhaš prvenstveno za manje ljudi. Svaki posao ima razloga zašto je posao. U kuhinji se stvarno mora imati prava ekipa. Doma će te pričekati, ako ti je zagorilo! Potpuno dvije odvojene stvari. Ljubav prema kuhanju je jedna stvar, a baviti se time profesionalno sasvim druga. Ako se sljube, to je divna stvar. No, nama je ovdje odlično. Ovdje se smijemo po cijele dane!
Ana Marijina knjiga ‘What’s cooking in Dubrovnik’. dolazi 16. lipnja u Dubrovnik, uskoro će i promocija. Kako je tekao put od ideje do papira?
– Počela sam je pisati prije dvije godine. U početku sam imala sasvim drugu ideju, no kad sam počela razgovarati s ljudima i počela kopati po arhivu, shvatila sam kako je takva knjiga već u nastanku, radi je gospođa Ničetić. I to je njezina knjiga toliko divna, da je stvarno nije imalo smisla duplirati. Tako sam dala drugi kut cijeloj priči. Zaključila sam ovo što imam orijentirati prema van, te sam tamo usmjerila cijelu priču.
Inače sam sve ono što sam radila na blogu samo ‘obrnula’ i prevela na engleski. Kad sam počela, zakotrljalo se do točke gdje više nije imalo smisla prestati s time. I vikend po vikend, dvije godine i nastala je knjiga. Vrijeme proleti. Sad je posložena i nadam se kako će sve biti u redu. Ako bude sve po planu, u pregovorima sam s Algoritmom, a moći će se kupiti u Pantarulu. Kad budem imala gotov proizvod, obići ću još nekoliko mjesta gdje je lakše prikazati gotov proizvod, nego ideju – kaže Ana Marija.
– ‘What’s cooking in Dubrovnik’ je igra riječi, svaki recept ima popratnu pričicu, testiran je, mamini, bakini… Sve sam ih isprobala prije smještanja u knjigu! Svaki ima fotografiju i tu su još provučene priče o našim običajima, koji nama izgledaju normalni, strancu su čudni. Neke obične stvari, poput đira, kave, nošenja pince na blagoslov… Prilagođena je za oba tržišta, naše i englesko/američko. Veselim se promociji! – kaže i za kraj spominje i još nešto što radi, svoju veliku ljubav – jezike. Radi nastavu u Polyglotte Instituteu, gdje radi paralelni angažman kao profesorica francuskog i engleskog jezika. S toliko obaveza, Ana marija i ekipa iz Pantarula zaista uvijek nose osmijeh na licu. Zbog te ‘pozitive’, mi im želimo uspješan rad na svim poljima!
Autor fotografija: Marko Marinković