Da sam dobila samo jedan euro svaki put kad sam tijekom odrastanja čula onu poznatu „šutnja je zlato“, slobodno bih se mogla umiroviti s trideset godina. Nemojte me krivo shvatiti. Naravno da mislim kako postoje situacije i okolnosti u kojima se ta rečenica doista i pokaže zlata vrijedna, ali ipak zaboravljamo puno širu sliku.
Odrasla osoba bez problema koristi ovakve narodne rečenice i uspješno čita između redova, ali oni dosta mlađi, pogotovo u današnjem vremenu, teško uočavaju dvosmislenost i višeznačnost izgovorenih riječi. Mislim da bi se sad veliki broj roditelja barem djelomično složili sa mnom. Gledaju naprijed ili nazad, vide crno ili bijelo, a o asocijacijama i usporedbama da ne pričam. Sve je to normalno. Vještine dolaze s vremenom ili kako naši stari kažu: „Nije vrag što je vrag, nego što je star.“
O toj rečenici „šutnja je zlato“ prvi put sam promislila kad sam došla raditi u osnovnu školu. Prošlo je sigurno mjesec dana otkad sam prvi put ušla u taj razred i već sam poprilično dobro snimila učenike koji su se tu nalazili. Nije to težak izazov. Dovoljno ih je promotriti preko nekoliko malih i velikih odmora te okrenuti pogled s e-dnevnika na ono što se nalazi iza tih mladih lica. Da se vratim na konkretnu situaciju koja mi je dovukla ovu misao u glavu. Radili smo sat ponavljanja pred pisanu provjeru znanja. Postavljala sam pitanja, povremeno prozivala neke od njih, ali i puštala da se sami javljaju.
Znala sam tko će imati kakvo znanje jer još nije došla zadnja noć pred ispit kad se svi pobožno uhvate knjige, tako da je ovo bilo znanje koje su skupili prateći nastavu i pridržavajući se onog poznatog savjeta „uči redovno“. Pogled mi je zapeo na dvjema djevojčicama za koje sam bila uvjerena da znaju odgovor na svako pitanje, ali njihove ruke skoro u nijednom trenu nisu bile u zraku. Odgovarale bi kad bih ih prozvala, a jedna od njih i u tim trenutcima bila je izrazito tiha, iako su njeni odgovori bili savršeno točni. „Šutnja je zlato“, prošlo mi je kroz glavu i tad sam se prvi put skeptično ogledala na tu rečenicu i vidjela sve ono opasno što se nalazi između redova na kojima je ispisana.
„Šutnja je zlato“ prolazilo mi je kroz misli često i kao oblik pitanja dok sam čitala o žrtvama zlostavljanja, što među učenicima, što među odraslim ljudima. Pitala sam se kad su usvojili tu rečenicu i otkad im je njeno prakticiranje ušlo pod kožu? Koliko je tužnih ljudskih sudbina došlo kao produkt šutnje koja je predugo trajala?! Ne želim širiti pesimizam, ali svakako želim skrenuti pozornost na rečenice koje svakodnevno izgovaramo, pogotovo pred onima mlađim od nas koji nemaju još toliko odigranih utakmica u nogama. Svakodnevno im ponavljajući nešto što je nama alat za promišljene poteze, a njima alarm na vlastito samopouzdanje.
Jer što je šutnja zapravo? Štit od bilo koje vrste konflikta i osude, izbjegavanje srama i mogućih posljedica. Skrivanje iza gomile i ostajanje u nečemu što često nazivamo i zonom komfora. Kad biste sad sebi dali zadatak za razmišljanje i potrudili se dovesti u vezu riječi „šutnja“ i „žrtva“ sve ovo što govorim, možda, ali tek možda, bi imalo više smisla.
Objašnjavajte djeci pojmove i uzrečice koje spominjete svakodnevno, objašnjavajte i onda kad ste već tri puta sve rekli i nije vam jasno kako još nisu shvatili. Objašnjavajte i onda kad ste umorni i mislite da za sve to ima vremena i sutra. Objašnjavajte i onda kad mislite da su već dovoljno veliki i da su shvatili sami. Objašnjavajte. Jer objašnjavanje je uvijek jeftinije od žaljenja.
Taj dan sam bila jako sretna zbog jedne činjenice, a to je da nikad nisam šutjela, iako sam baš time često znala razljutiti roditelje, učitelje, sveučilišne profesore… Radije sam birala osudu, nego ostanak iza zida vlastitoga srama. I koliko god me to znalo koštati, upravo će to biti jedna od lekcija koje ću jednog dana uporno prenositi svojoj djeci: „Ne šuti, osim ako svojim riječima pokušavaš nekome nauditi ili ga uvrijediti. Za sve ostalo, samo budi glasan/glasna.“