Zapravo sam amater, ne profesionalni fotograf, znaš – počinje razgovor za DuList Bo, naša sugrađanka od prije nekoliko mjeseci. Baukje Huizenga, kako je Bo puno ime, živi u Dubrovniku od kolovoza, ali naš grad joj nije stran! Kako je povezana s njime, otkriva u intervjuu…
Prvi put sam u Dubrovniku boravila 1984. godine. Bila sam predstavnica za turizam, radila sam za Yugotours Amsterdam/Pariz/Frankfurt 1984. and 1985. u gradu. Prije toga sam radila dvije godine na Ohridu, pa su me poslali tu u Dubrovnik. Kada sam 1984. godine došla, rekla sam sama sebi: ‘Bo, ti ćeš jednoga dana živjeti tu.’ Bio je izbor ili Dubrovnik ili Dalmacija općenito ako ne može baš u Dubrovniku, odnosno odmah sam imala taj osjećaj doma. Te godine počela sam učiti i hrvatski jezik.
Kako je izgledao Vaš dolazak, ili povratak, nakon toliko godina?
Prošlih godina nisam dolazila u Hrvatsku, jer sam boravila doma u Nikozemskoj, ostajala sam zbog roditelja, nisam ih mogla ostaviti. Kad mi je preminuo otac, stigla sam u Hrvatsku, u Istru, potom u Dubrovnik, koji mi se puno, puno više sviđa. Oduvijek mi se sviđao. Inače, majku još uvijek posjećujem u Nizozemsku, nekoliko puta godišnje. A kad sam došla u Dubrovnik, bilo je kao da sam došla kući. I još nešto jako zanimljivo – nakon toliko godina, srela sam iste prijatelje kao i ’84. godine. Pa sam preko njih počela ‘skupljati’ kontakte, upoznavati ljude, evo otvorila sam i Facebook stranicu Dubrovnik Life Moments (Bo PhoBography).
Čime se sve bavite, osim amaterskom fotografijom?
Ono što sam radila u Nizozemskoj je otprilike ovo: izrađivala bih fotografije te onda od njih pravila videe. Često radim i tzv. ‘životni memento’, dokument za cijeli život, recimo za sprovode, kao sjećanje. Imam i svoju YouTube stranicu, De Filmograaf, na kojoj se može vidjeti moj rad. E da, dosta me ljudi onda pitalo za te videe, pa bi li možda bila zainteresirana da im napravim fotogaleriju i film za, na primjer, Facebook stranicu – apartmane, turizam i to. I tako je krenulo. Uz to, govorim nekoliko jezika, točnije 6 njih, a i mogu davati lekcije iz njih. Inače, tražim posao u Dubrovniku od kolovoza, otkad sam došla. Htjela bih nešto tako raditi u Dubrovniku, zapravo želja mi je raditi nešto vezano za turizam!
A kad ste se počeli baviti umjetničkom fotografijom na Facebooku?
Pa, kad sam bila tu na odmoru, ljetos, kupila sam fotoaparat – i počela! Inače kažem, ne pravim fotografije ja, već kamera, ako je dobra. A i jako me zanimaju ljudi na fotografijama, nešto poput HONY, fotograf amater iz New Yorka (Humans of New York). Malo se ‘stidim’ pitati ljude na ulici za fotografiju i to bih možda trebala raditi češće. A i New York je anoniman, a kad fotografiram ljude iz grada, lako će se pronaći, prepoznat će ih netko. A kako sam počela? Ma zapravo, samo sam htjela raditi fotografije iz Dubrovnika i sad mi je to postala tema stranice. Počela sam kao Dubrovnik life moments, a sad slikavam ‘sve živo’ iz Dubrovnika. Najviše volim fotografirati nekog kad taj netko ne zna da je fotografiran, kad je zadubljen u sebe i svoj posao, kad ne obada kameru. Pa detalji, kuće, drveće, ulice… Uživam u puno detalja, te ih želim čuvati za sebe – fotografijama.
Jeste li upoznati s radom dubrovačkog Kluba stranaca?
Počela sam se družiti sa strancima koji žive u Dubrovniku čim sam došla, kao ‘new kid in town’, došla sam u Dubrovnik i spojila se s njima. Cilj mi je bio ostvariti što više kontakata. To i sad radim, upoznajem nove ljude.
Dubrovnik prije trideset godina i Dubrovnik sad – primjećuju li se razlike?
Kao strankinja, kad sam tu radila, bila sam i sama i 30 godina mlađa. Ulicama, prometom, autobusima, sve je slično ili čak isto. Jednom sam došla ovdje u 2009. godini i to je bio prvi put da sam tu nakon rata. Naime, unatoč pozivima, nisam htjela doći u poslijeratni Dubrovnik, jer sam htjela zadržati sjećanje na onaj predivni grad, nisam htjela uništiti to sjećanje. Dakle, kad sam došla u 2009., bila sam pozitivno iznenađena i tako ponosna na Dubrovnik, na činjenicu da je sve savršeno obnovljeno. Vidjela sam sva mjesta u kojima sam radila. Radila sam u Villi Elita, te hotelima na Babinok kuku , u Imperialu, Libertasu, Excelsioru, Argentini i živjela sam i sad živim u Lapadu! Živjela sam na puno mjesta, ali nikad nisam imala ovakav posjećaj, osjećaj doma. U početku sam mislila da je to onaj ‘holiday’ osjećaj, kad ti je dobro, no osjećaj je ostao. I promijenila sam se u Dubrovniku. Kad sam u Hrvatskoj, potpuno sam druga osoba, osjećam se sigurno ovdje i optimistična sam.
Koliko je život u Nizozemskoj drukčiji?
Postala je opasna zemlja. Ljudi provaljuju u kuće, kradu, događaju se napadi na ulicama, provaljuje se u aute. Nije bitno je li velik ili malen grad. A u Dubrovniku? Samo jedan detalj – šetam svog psa u 23 sata bez straha. Ovo je jako siguran grad. Osim toga, ovdje u Dubrovniku se osjećam živo; tu živo, a tamo sivo! U Nizozemskoj je nebo sivo, ulice su sive i ljudi su sivi. A ja volim boje i život, zato je Dubrovnik grad po mojoj mjeri!
Nakon nizozemske, kako Vam odgovara dubrovačka (sunčana) klima?
O, ‘paše’ mi. Volim sunce!
Pa postoji li iti jedna stvar u Dubrovniku koja Vam se ne sviđa?
Vjerojatno da, no to tek trebam otkriti. Ok, možda papirologija, onaj ‘polako’ osjećaj. Ali nije loše to ‘polako’. Kada mi u posjet dolaze prijatleji iz Nizozemske, primjećujem kako su užurbani, te kako je u Dubrovniku sve drukčije, životnije… Bolje po tom pitanju. Ovdje uživam život!
Kako gledate na budućnost u Dubrovniku?
Željela bih zauvijek ostati ovdje. Samo, za to ću morati naći posao. Zasad putujem gore – dolje.
Kad pričate o Dubrovniku svojim prijateljima, što im prvo kažete?
Prvo im pokažem slike! Pa onda objašnjavam. Mislim da su malo ljubomorni na vrijeme, koktele, plaže… Ali pozitivno. Ovo vrijeme, siječanj u Dubrovniku, je otprilike proljeće u Nizozemskoj. Nizozemska je divna, ali hladna i ponovit ću se, siva. I Uvijek je puno vjetra. A ne volim vjetar i kišu… Nisam depresivna osoba ali može me izdeprimirati loše vrijeme. Postoji nešto u dubrovačkom zraku što motivira, Dubrovnik ima dušu!