U vremenu gdje se svi razbacujemo različitim pojmovima i definicijama, čovjek je sebi osigurao toliki broj prava koja nemaju temelj. Tako se danas sve može upakirati u neku lijepu riječ i prodati kao vrlina. Bezobrazluk? Ma ne, to ti je samo „iskrenost“. Arogancija? To ne postoji, on je samo pun samopouzdanja. I naravno, tko god ti to kaže, uvjeren je da je baš on mjerna jedinica za životne istine.
Izrazito sam rano naučila razlikovati izrugivanje i konstruktivnu kritiku. Naučila sam slušati ton, čitati između redova te prepoznati kad netko govori da bi pomogao, a kad da bi povrijedio. I sami se prisjetite kad vas je netko kritizirao ne birajući mjesto, vrijeme i publiku koja bi tu „dobronamjernu kritiku“ mogla čuti. Dapače, takvim ljudima je upravo publika ključna i ne, u tome nema ničega dobronamjernog i konstruktivnog. Ne zaboravite da je iskrenost bez empatije samo brutalnost u boljoj ambalaži. I niste krivi zbog osjećaja koje ste osjetili u tom trenu jer ste duboko u sebi prepoznali skrivenu namjeru sugovornika, ali ste možda sami sebe optužili za preosjetljivost dajući drugoj osobi veličinu koju nije zaslužila.
Konstruktivna kritika ima dva dijela. Prvi dio, odnosno ukazivanje na vašu pogrešku te drugi dio koji uključuje prijedlog kako to možete odraditi na bolji ili učinkovitiji način. Sve ostalo što vam netko pokuša plasirati pod tim nazivom, jako je daleko od toga. I vrlo je moguće da ta osoba nema vrline, već jednostavno manjak odgoja, a njegova „istina“ nije hrabrost, već surovost.
Sigurna sam da i velika većina vas u svojoj okolini ima onih „punih samopouzdanja“. Sami tu trebate razviti vlastite filtere i imati na umu da samopouzdanje koje mora poniziti drugoga da bi opstalo, nije ništa drugo nego loše prikrivena nesigurnost. Pravo, autentično samopouzdanje je tiho. Ne ponižava. Ne treba svjetla reflektora da bi znalo tko je. Ne gradi se na tuđem umanjivanju, niti na stalnoj potrebi da se „dokaže“. Ne ulazi u prostor da bi ga pokorilo, nego da bi pridonijelo.
Lažno samopouzdanje, s druge strane, teško podnosi tuđi uspjeh. Osjeća se ugroženo kada netko drugi blista, jer taj sjaj podsjeća na vlastiti nedostatak unutarnje čvrstoće. Zbog toga će često posegnuti za ironičnim komentarima, umanjivanjem tuđih postignuća ili glumljenom nezainteresiranošću. No, pažljiv promatrač uvijek vidi da se sigurnost ne mora dokazivati. Samo ona koja je izgrađena na klimavim temeljima zahtijeva stalnu pozornost. Učinite si uslugu i maknite ih iz svog okruženja jer će vas vremenom povući na svoju razinu, a takve razine su uvijek smješteno poprilično nisko, iako se na prvu nikad ne čini tako. U svijetu prepunom lažne sigurnosti, najhrabriji su oni koji znaju biti iskreni, ranjivi i tihi. Jer nije teško biti glasan. Teško je biti dovoljno jak da budeš blag.
Zaključno: čuvajte se onih koji svoju hladnoću prodaju pod snagu, a svoj ego umataju u celofan “iskrenosti”. Nema istine tamo gdje nema empatije, niti samopouzdanja tamo gdje postoji potreba za ponižavanjem. Pravi karakter se ne gradi na glasnoći, već na sposobnosti da budeš tih kad možeš vikati, da poštuješ kad možeš omalovažiti. Okružite se ljudima koji vas dižu, ne onima koji vas troše. Jer nije svaki osmijeh dobronamjeran, niti je svaka tišina slabost. Budite dovoljno mudri da razlikujete masku od lica i dovoljno hrabri da ostanete svoji.