Lena Šutić, na društevnim mrežama poznatija kao Lena Catt, mlada je djevojka iz Grada koja je odlučila svoj život posvetiti fotografiji I zauptiti se u nepoznato, u New York. O svom životu i radu, Lena priča za duList.
Lena, već se dugo bavite fotografijom, no kad ste zapravo po prvi put zakoračili u ovaj svijet?
Mislim da na toj kreativnoj strani trebam zahvaliti svojim roditeljima, koji su od najranijeg djetinjstva puno radili sa mnom. Moj tata je kreativac, uvijek je sa mnom crtao, u mladosti se i on bavio fotografijom pa to vjerovatno ima veze i sa genima. Knjige su također odigrale veliku ulogu; naša kuca u Gradu puna je knjiga, a budući da sam jedino dijete, veliki dio odrastanja sam provela u tom nekom svom svijetu mašte.
Fotografijom sam se aktivno počela baviti 2009. kad sam upisala Istituto Marangoni, studij mode u Milanu. Tamo sam postavila temelje, no tek nakon što sam godinu dana kasnije nastavila sa studijem mode u New Yorku, počela sam otkrivati uličnu fotografiju i jednostavno vise nisam mogla prestati fotografirati. New York je tako djelovao na mene. Moda je pala u treći plan, tako da sam se odlučila preusmjeriti na studij fotografije. To je prošlo vrlo bezbolno jer sam samo trebala prebaciti predmete. Čim sam stigla, svaki dan mi je postao avantura; uživala sam u anonimnosti i osjećala se u potpuno prirodnom stanju. Čak i najobičnija, svakodnevna vožnja podzemnom može postati jako uzbudljivom; neke stvari će vas šokirati , neke situacije će vam pokvariti ili popraviti dan. Nisam željela zaboraviti te momente, pa sam ih spontano počela fotografirati i tu se rodila ljubav. Nisam izabrala fotografiju, ona je izabrala mene… Ne mogu više zamisliti dan bez kamere i mislim da nikad neću moći. Isto je i sa pisanjem.
Postoji mnoštvo različitih tipova fotografije, recimo food ili fashion fotografija. Koji tip Vas najviše zanima?
Najviše sam zaljubljena u uličnu fotografiju, fotoreporterstvo, ljude, u njihovim prirodnim okruženjma, njihove priče i lica. To je ono gdje mogu ponuditi komadić njihove i komadić svoje duše, pokazati nešto više od očiglednog. Volim tu dinamiku ulice, adrenalin koji osjetim dok pokušavam uhvatiti cijelu priču u jedan kadar, jer već sljedeće sekunde čarolija će nestati, netko će se pomaknuti; scena se mijenja i to više nije to. Ne volim snimati na mainstream lokacijama, volim lutati po skrivenim dijelovima grada i sama tražiti svoju priču; ne samo reproducirati turistički vodič i ići negdje samo zato je jednostavnije ili zato što je teren dobro utaban.
Fotografija je izniman medij u današnjem svijetu. Mislite li kako je možda malo previše 'iskorištavana', to jest, možemo li se voditi za onom – 'danas svatko može biti fotograf'?
Haha. Imala sam puno rasprava na ovu temu s kolegama s faksa. Mislim da će svatko, tko se ozbiljno bavi umjetničkom fotografijom, na to banaliziranje odmahnuti rukom. Da, gotovo svatko si danas moze priuštiti kameru, ili koristiti mobitel u svrhu fotografiranja, no to nije niti približno dovoljno. Kamere su relativno jeftine, ali 'oko' se ne može kupiti. Uloženi trud, edukacija, rad na sebi i strpljenje mukotrpni su i stječu se godinama. Smiješno je kad netko samog sebe proziva profesionalnim fotografom, modnim dizajnerom ili recimo novinarom; ne možeš se nazivati profesionalnim kuharom samo zato sto mislis da znas ispeći jaja! Fotografija je nažalost svakodnevno silovan medij. Najcešće je zloupotrebljavana od strane onih koji od njoj ne znaju bas ništa. Na sreću, uvijek će biti mjesto pod suncem za one koji svoj posao obavljaju predano, kvalitetno i pošteno.
Koliko su, u današnjem svijetu, društvene mreže nužne za širenje riječi o sebi kao fotografu?
Usudila bih se reći da su esencijalne. Samo trebaš postaviti virtualnu izložbu na svom profilu i cijeli Svijet je pozvan. To je kao da imaš besplatni prostor u stalnom najmu, svoje redovite i ne tako redovite posjetitelje; publiku. Nikad ne znaš tko sve može navratiti! Mnoge kontakte i prilike za kolaboraciju sam ostvarila upravo preko Instagrama, a na nekim drugim uspjesima također mogu zahvaliti upravo društvenim mrežama. Kao u svakom poslu, tako i u fotografiji, bitno je pronaći svoju platformu i ispravno je koristiti.
Vaš blog 'Love Live Eat Laugh' već je nekoliko puta proglašavan blogom mjeseca. Kako gledate na to, s obzirom da pišete o životu u Dubrovniku, ali i u New Yorku?
To me svaki put iznova razveseli i iznenadi. Dok pišem i dok 'sklapam' post doista ne razmišljam o rankovima i top listama, samo pokušavam sto vjerodostojnije slikama i tekstom prenijeti svoj doživljaj čitatelju. Ako u tome uspijem, nitko sretniji od mene! Drago mi je da je blog čitan i da su komentari dobri. To mi daje vjetar u leđa. Neki se pak ljute na mene jer uzimam prevelike pauze između postova, nemam kontinuitet. Želim napisati kvalitetan tekst, tako da ponekad izgubim po par dana za istraživanje, sklapanje priče i fotkanje. Nažalost, to si zbog tekućih obaveza ne mogu često dopustiti, ali ubrzo bi se situacija trebala popraviti pa će i blog biti življi.
Je li New York ono što možemo vidjeti u popularnim serijama i filmovima, ili je stvarnost malo drugačija?
Teško je na to pitanje odgovoriti u par rečenica ali sam o tome pisala na blogu pa evo dio iz posta:
Postoji milijun blještavih, glamuroznih, impresivnih stvari koje sam vidjela I doživjela u New Yorku, ali onaj trenutak u kojem sam shvatila da je postao moja majka, moj ljubavnik I moja Meka bio je kad sam prigrlila i one njegove ne tako blještave strane. Najveću ljepotu ovog grada pronašla sam baš u šarenilu ljudi, njihovih osobnosti i kultura. Svaki dan postao je avantura i svaki dan naučim barem jednu bitnu ili nebitnu stvar. Svaki dan doživim nesto što u meni izazove neku emociju – sreću, strah, mržnju,nervozu, ponos, zahvalnost… Kad jednom postaneš dio ove zajednice shvatiš sto znači integritet i kako toliki milijuni ljudi pulsiraju kao jedno srce. Naučiš funkcionirati kao individualac u masi, posložiš svoje prioritete, ili propadneš. It will make you or it will break you. (Ili će te stvoriti ili će te slomiti.).