Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Za njega se vežu brojne tradicije i običaji koji se prenose s generacije na generaciju. Jedna od čuvarica tih tradicija i promotorica kulturnih vrijednosti primorskog kraja je Nina Smokvina iz Slanoga. Svaki Uskrs u obitelji nezamisliv je bez njenih penganih jaja. Tu svoju vještinu i znanje nesebično dijeli svima koji su zainteresirani, kako mlađim, tako i starijim generacijama. Nedavno je uz Nikšu Sekula sudjelovala u prigodnoj uskrsnoj radionici penganja jaja, ali i pletenja pomica u Zavičajnoj kući Dubrovačko primorje. Dokaz je to kako Primorci itekako čuvaju svoju tradiciju.
Tradicija je tradicija
Nina Smokvina već više od dvadeset godina penga jaja. Kao dijete se uvijek divila tim malim remek-djelima te joj je bilo predivno vidjeti žene dok pengaju.
— Svako jaje im je bilo savršeno, uredno, s istim crticama. Kasnije, kad sam došla u neke godine, ohrabrila sam se i počela sam i sama pengati jaja. Krenula sam malo pomalo, uz svoju svekrvu Niku. Dok su djeca bila manja, nisam imala toliko vremena. Počela bih pengati u večernjim satima, kad bi pošli spavati. S mirom. Potreban je fokus i spretnost kako bi se svaka crtica napravila kako treba – kazala je. Za penganje jaja se koristi čisti pčelinji vosak koji se prethodno otopi. Što je vreliji, to bolje ostaje pri glavičastoj iglici. Riječ je o iglici koja je zabodena u štapić od loze. Cijeli taj proces neizmjerno voli, opušta je i puni joj baterije.
—To je prvenstveno iz razloga zato jer je riječ o tradiciji. Sva ostala jaja, rađena na neke druge načine su mi također lijepa, ali tradicija je – tradicija.
Kreativnost na djelu
Skromno će reći kako ima žena koje rade ljepša jaja, koja su oku milija, no njoj su ova posebno draga jer je podsjećaju na te stare načine penganja. Mi moramo istaknuti kako su nama itekako lijepa.
—Po tradiciji, uvijek krećem s penganjem od sredine jaja, od jedne točkice. Nakon toga je potrebno upotrijebiti svoju kreativnost – reći će kroz smijeh. Njena jaja krase predivne mustre, svaka je posebna na svoj način, a tu je i neizostavna crvena boja.
— Osobno, prvo skuham jaje. Jer, ako se mučim oko njega, i kasnije mi pukne, bude mi žao. Nakon toga ih ohladim, napengam i potom ih potopim u hladnu, već prethodno skuhanu mast. Prokuham ih lagano, na umjerenoj temperaturi do vrenja. To traje minut-dva, dok ne otpadne vosak. Jaja treba oprezno izvaditi jer je sve vrelo. Starom krpom se obriše vosak s jaja. Pustite jaja da se ohlade, i nakon toga se naulje maslinovim uljem kako bi bila svjetlija, sjajnija i ljepša – dodala je. Ono što je posebno istaknula je kako se prije svaka stvar više vrednovala pa tako i jaje. Pazilo se, naime, da svako jaje ostane čitavo, da ne pukne i da se ne baci. —Sve se vrednovalo. Danas će možda netko reći: ‘Baš me briga hoće li mi puknuti pet jaja ili neće nijedno’. No, prije su žene, koje su pengale i prodavale jaja, išle i u Hercegovinu po njih te su ih skupljale tjednima.
‘Ono naše moramo čuvati’
Kroz priču se prisjetila i svoje učiteljice Marije Veltruski koja je vrijedno radila na prenošenju tradicije te je njoj, ali i njenoj djeci usadila toliko vrijednosti i običaja, što nema svoju cijenu.
—Djecu godinama, kroz cijeli svoj radni vijek uči o zaštiti prirode, ekologiji, narodnim običajima, plesu, vezenju i penganju jaja – naglasila je. I njena želja je da tradicija i dalje živi i da se ne zaboravi.
—Ne smijemo prepustiti zaboravu ono što je stoljećima stvarano. Tradicija je nešto što se ne može kupiti. Ne možete poći u butigu i kupiti je. Čovjek bez tradicije je k’o glazba bez nota. U svemu je protkana i bilo bi mi žao da se izgubi. To je nasljeđe koje su nama prenijeli članovi naše obitelji – naši djedovi, naše bake, naše majke. Ono naše moramo čuvati!
Iz tiskanog izdanja od 13. travnja 2022.