Unutar Dubrovačkih ljetnih igara djeluje ‘tim’ ljudi koji u svakom segmentu surađuju zajedno, bilo da se radi o glazbi, dramskom programu ili pak izložbama.
Ove godine, Igre su otvorene jednom atraktivnom izložbom i jednim sjajnim koncertom – ‘Oblikovatelji sjećanja’ i Sudar Percussion. Iza oba događaja prvog dana Igara stoji Nikolina Putica, djevojka koja je svoj prvi intervju dala upravo za DuList.
Već godinu dana dio ste Dubrovačkih ljetnih igara. No, već imate određeno iskustvo u glazbenoj produkciji?
Na Dubrovačkim ljetnim igrama radim kao koordinator programa glazbenog djela, no bavim se i s dosta ostalih detalja i projekata, s obzirom da zapravo svi u organizaciji rade sve. Inače, završila sam Umjetničku akademiju u Splitu, pa sam se zadnjih deset godina pronašla u glazbenoj produkciji, sasvim slučajno me život tamo odvukao. Zapravo, ne bih se izrazila riječju ‘produkcija’, možda je to više organizacija i koordinacija. Inače, moje radno iskustvo započelo je kroz Runjićeve večeri u Splitu, pa se nastavilo kroz jazz festivale i rad u različitim teatrima u Zagrebu i evo, vratila sam se doma i život me odveo u Dubrovačke ljetne igre, gdje radim već drugu sezonu…
Što se tiče glazbenog programa, on zadržava ‘štih’ Igara, no ipak ove godine donosi i nešto mekšu glazbu, van klasike, tu su i Nnenna Freelon, Bojan Šercar, Sudar Percussion…
Ovogodišnje Igre su, ukratko, klasična glazba s pojedinim izletima u modernije glazbene pravce, jazz, neke varijante jazza i popa. Tu je i Sudar Percussion, kojeg stilski uopće ne znam kako bih opisala, ali koji su bili sjajan uvod u ovogodišnje Igre. Oni su svi klasično obrazovani glazbenici koji su određenom fuzijom obrada došli do svog osebujnog stila, te su zaista spektakularni, bar meni osobno. Oni su baš tip glazbenika koji su na neki način performans sam po sebi. Čarolija i kolaž glazbe!
Tu je i izložba ‘Oblikovatelji sjećanja’, koju ste ‘odradili’ u ulozi kustosice, uz autoricu stručne koncepcijske izložbe, Mariju Tonković?
To je bila avantura, arheološko istraživanje, a ideja je krenula upravo od Marije Tonković, da napravimo izložbu ljudi iza scene. Kad smo pogledali sve to i kad sam počela malo po malo ‘kopati’, iznenadila sam se… Pa kad krene istraživanje, Tošo Dabac, Edo Murtić… To je bila avantura za posložiti! Samim tim da su tako veliki ljudi radili u to vrijeme dokumentarističku fotografiju, odnosno, da su bili unajmljeni od Igara, te umjetnici koji su radili vizuale u smislu plakata, te ostali vrijedni ljudi… Bio je to razlog za zaljubiti se u sve to, te sam, naravno, prihvatila izazov rada na ovoj izložbi. A proces je stvarno bio dugotrajan i zahvaljujem se svim ljudima ponaosob, te svim institucijama koje su nam izašle u susret. Nažalost, arhiva 1991. je gotovo izgorila, te smo se morali obratiti HAZU. Na našu sreću, neke institucije se još uvijek guše u papirima, a uz pomoć Muzeja za umjetnost i obrt, koji su digitalizirali sve, pa su nam posudili iz Male braće materijale, pa smo iskopali i našu arhivu… Realno, ova izložba bi se mogla raditi još deset godina jer je toliko materijala i programa… Možda iduća bude za 75. Igre!
Zašto dvije lokacije?
Da smo imali neki prostor koji bi fizički mogao primiti tisuću izložaka, napravili bismo ‘Oblikovatelje sjećanja’ u jednom prostoru. Međutim, zaista smo prikupili dosta toga… Stavljali smo čak i fotografije u dva reda. 110 fotografija i oko 40 plakata…
Kako kombinirate glazbu, kao vašu primarnu poziciju u kulturi Igara, te likovnu umjetnost?
Likovna umjetnost dio je mene oduvijek, to sam i završila, to je moja velika ljubav, a likovnu umjetnost, odnosno povijest umjetnosti sam i predavala. To nikad neće izaći iz mene. Glazba je pak nešto bez čega ne mogu. U svom životu imam hranu i imam glazbu. To je nešto u meni konstantno prisutno, jer većinom sam se na Igrama bavila jazzom, a sad imam priliku upoznavati i klasiku. Radi se o jednom sasvim novom iskustvu, privlačnom, učim se s organizacijske strane, ali i definitivno je drukčija pozicija. Svakako, divno je! Glazba je magična. Na taj način uspijevam kombinirati te dvije ljubavi. Uspjela sam ih uskladiti i nadam se radu i ostvarivanju još ovakvih planova. Naime, smatram Dubrovnik gradom gdje se ovakve pozicije mogu razvijati, da se svake godine može nešto zanimljivo napraviti. Igre kao institucija su zanimljive, a ima se materijala za izložbe svake godine, kao i za glazbene festivale. Igre trebaju ulaziti i izlaziti iz svakodnevnog života, kao što već rade godinama. Moramo imati balans među ljudima i među festivalom…