Sveti Vlaho motiv je brojnim umjetnicima koji mu posvećuju svoje radove. Jedan od njih je Niko Radić, rodom Primorac koji živi u Mandaljeni u Župi dubrovačkoj. Posjetili smo ga u njegovoj obiteljskoj kući gdje mu je radiona u kojoj provodi veliki dio svojih dana stvarajući prekrasne skulpture. Motivi su razni ali dominiraju, uz našeg parca, oni koji se vezuju uz Grad. Zanimalo nas je što ga je ponukalo da se sa svoje 42 godine, prije 25 godina, posveti kiparstvu.
Kamen za groblje i anđeo
-’99. godine mi je poginuo sin u prometnoj nezgodi. Imao je 21 godinu. Bio je autolimar. U tom bolu sam uzeo kamen na kojemu je on sjedao kada je radio i od njega napravio jednu knjigu njemu za na groblje. I anđela. On mi je doma. To me ustvari spasilo da mogu nastaviti dalje živjeti – otvorio nam je dušu gospar Niko.
Vrijeme je prolazilo a najveću bol koju čovjek može doživjeti Niko je uspjevao podnositi provodeći čitave dane u radu.
-Posao bi me obuzeo i tako ne bi mislio stalno… – rekao nam je.
Tajne zanata
Nakon par godina Niko se povezao s kiparima Ivom Jašićem i Josipom Ivanovićem.
-Išao sam kod njih gledati što rade. Uveli su me u neke tajne zanata. Onda sam nabavio glinu i od nje radio neke radove. Iza toga sam išao, s obzirom da je profesor doktor Karaman predavao na akademiji na Širokom brijegu, tri godine tamo i radio sam sa prvom, drugom i trećom godinom. Ali nisam ja išao u školu nego sam kad bi oni radili, sedmično jedan put, radio s njima da bih se usavršio – otkrio nam je gospar Niko.
Nakon što je ‘ispekao zanat’ njegov je rad postajao sve ozbiljniji a njegova djela prepoznatljiva. Uslijedile su izložbe. 2001. izradio je kip ‘Gospe od Dubca’ koji je postavljen ispred istoimene crkve na Dubcu, a iste je godine iskipario i oltar crkve svetog Josipa u Mandaljeni.
-Imao sam pet – šest godina i atelijer u Lazaretima. Ljudi bi dolazili, interesirali se, kupovali… Ali nisam mogao tako raditi. Trebao mi je mir. Odustao sam zato od toga i od tada radim doma – kazao nam je.
Sin Vlaho
Gospar Niko ima još jednog sina koji nosi ime po našem parcu i zaštitniku.
-Moj je Vlaho oženjen je i živi ovdje u prizemlju naše obiteljske kuće, supruga i ja smo na katu. Ime smo mu dali po svetom Vlahu koji štiti Grad i svih nas. I kojemu u čast stvaram brojne radove. To mi nekako dolazi prirodno. Mojih radova ima svugdje: od Južne Afrike, preko Amerike, Kine, Australije… Jednog mog svetog Vlaha ondašnji gradonačelnik Andro Vlahušić je poklonio ministrici vanjskih poslova Kine. Imao sam čak dvije izložbe u Holandiji gdje mi živi dundo, majčin brat i to izložbe konja – rekao nam je Niko koji je prije puno više radio u kamenu. Ali stvarao je i od mramora. Čitavu jednu izložbu je imao čak od radova od morskog kamenja. Danas se više koristi drugim tehnikama iako se tu i tamo ipak vrati kamenu od kojega je i počeo.
-Tehnika u kojoj sada najviše radim je terakota glina. Imam peć. Peče se na tisuću stupnjeva. Poslije prvog pečenja, ako želim glazirati ono što sam napravio, slijedi drugo pečenje. Nekada glaziram, nekad ne. Ovisi što radim – završio je kipar. Ostavili smo ga u njegovom kutku da stvara a sa sobom za uspomenu na ovaj inspirativni susret ponijeli svetoga Vlaha, poklon gospara Nika, da nas čuva.
Foto: Ivan Pozniak