Nikica Kristijan Pongrac je Turopoljac koji živi u Dubravci u Konavlima. Oženio je Konavoku i ima svoju malu farmu s egzotičnim kokošima. One nesu jaja u boji, neke nesu i jaja bez kolesterola. Iako mu to nije primarni posao, kokoši su mu velika ljubav i puno vremena ulaže u njih.
Sve ovisi o vrsti
– Ne postoje samo zelena jaja. Postoje i crvena, i roza, različite nijanse zelene, svakakva. Samo se ovdje nitko ne bavi s tim. Ovdje samo ja to držim i u tome, zasad, uspijevam. Boja jaja ovisi o vrsti kokoši, kao i kolesterol u jajima. Prije nego sam nasadio inkubator, uzeo sam obična zelena jaja. Neke kokoši nesu zelena jaja, a neke obična, a to se dobiva križanjem vrsta – objašnjava nam Pongrac.
– Imam četiri kokošinjca. Od ovih ‘neobičnih’ kokoši, njih 26 nesu zelena jaja, a četiri crvena. Nemam ni jednu kokoš koja nese jaja koja možete naći u butizi. Imam vrstu iz Australije u tri boje, imam vrstu iz Češke u šest boja, imam vrstu iz Italije, imam jednu koja je kukmasta kokoš, imam dvije grahoraste. Nema čega nema. Odlučio sam ići na šarena jaja, što više boja. Htio sam i roza, ali mi to za sad nije uspjelo – rekao nam je sugovornik.
Ogromni troškovi
Troškovi za održavanje kokoši veliki su sami po sebi. Budući da Pongrac drži posebne kokoši, troškovi su i veći od ‘uobičajenih’.
– Ima svakakvih ljudi, čak i bezobraznih koji kada vide da nekome nešto treba, podignu cijenu i vi platite skuplje nešto što zapravo ne valja. Ja tako nikad ne bih mogao raditi. Kupio sam novu vrstu kokoši iz Amerike. Četrdeset komada po 1,5 euro plus poštarina. Izleglo mi se deset pilića, ali nisu uspjeli. Nijedan nije preživio. Kada sam s ovim počeo, dao sam preko 500 eura da bih imao ono što imam sada – kazao nam je Pongrac.
– Da nisu ovoliki troškovi, imao bih i 200, 300 komada, najvjerojatnije. Za jedan kokošinjac treba izdvojiti tisuću eura. To je šest metara dug kokošinjac, dva i nešto širok i dva i nešto metra visok. Ove godine sam napravio i drugi kokošinjac. Ja živim od svoje plaće i ne idem na zaradu. Ako me nije pokolebalo četiri mjeseca po šest, sedam jaja dnevno, neće me pokolebati ništa. Zarade nije bilo, a ja sam kupovao deset kila tikvica da bi nahranio kokoši – nastavlja naš sugovornik, koji svaki tjedan svojim kokicama kupuje hranu za iznos od stotinu eura.
– A za 100 eura ja moram prodati 300 jaja. U butizi kupujem tikvice za kokoši jer u ovo vrijeme nema zelene trave. To sve znaju moji kupci. Dajem im koncentrat, ali u omjeru od samo 17 posto. Vreću kukuruza, vreću ječma, vreću pšenice, sve pomiješam pa koncentrata skoro i nema. Kod mene se jaja ne razlijevaju kao ona što možete kupiti u butizi. S hranom kontroliram koliki će žumanjak u jaju biti. Kada ide više kukuruza, žutanjak je žut, kad ide više pšenice, pretvara se u narančastu boju, kada ide više ječma, prelazi u crvenkastu boju. Kakva hrana, takva jaja. Moje kokoši ne jedu ništa u zrnu, već je sva hrana samljevena – objašnjava nam Pongrac.
Prodaja ide odlično
– Prodaja mi ide tako da nikada nemam dovoljno jaja. Prije sam imao 60, 70 kokoši, a sad sam podigao na 80. Imam ženu koja uzima 30 jaja kad god treba. Druga mi uzima pet zelenih i pet običnih. Prije je uzimala obična jaja u butizi koja bi joj loše sjela, a od kada uzima jaja kod mene, sve je u redu. Treća žena naručuje 100 jaja svaki drugi tjedan. Imam ženu koja svaki tjedan uzima 50, 60 jaja. To nisu male količine. Da ne valja, ne bi nitko uzimao. Ja već na početku tjedna imam upisano 200 jaja. Ostatak je samo nadopuna. Oglas dajem rijetko, i to kada vidim da do srijede nisam popunio određeni broj prodanih jaja. Kod mene znaju doći i turisti, pa slikavaju kokoši i kupuju jaja iz gnijezda. Jednom su ljudi išli sa sprovoda, stali su, pitali koliko imam jaja i kupili sve – pohvalio se sugovornik, nastavljajući priču o domaćim pasminama kokoši.
– U Dubrovniku postoji jedna vrsta kokoši i smatra se da je to Hrvatica. Ali Hrvatice nema nigdje. Kokoš Hrvatica je sasvim druga vrsta nego što je imaju ljudi u Dubrovniku. Ona je posebnija nego druge kokoši. Ima veći žutanjak od bjelanjka, inače se koristi za slastice. Ljudi u Dubrovniku imaju vrstu Lohmann Brown. To je konzumna kokoš za jaja. Ja volim domaće kokoši, ali ne bih je nikada mogao pojesti nakon što ona iznese jaja. Zato pokušavam pomiješati sve kokoši koje imam i napraviti pravu domaću kokoš – rekao nam je Pongrac, koji se uzgojem kokoši bavi cijeli život.
– Imao sam pet, šest vrsta patki, golubove, kokoši koje ovdje nemam i neću ih ni imati. Ja bih još neke vrste ubacio, ali jedno jaje košta tri eura. Ovo je skup ‘sport’ za ovo podneblje. Ali u Zagrebu, primjerice, nije skupo. U Zagrebu se ide po izložbama pa čovjek zaradi više novaca nego ovdje. Ja sam prije desetak godina prodao pijevca za tisuću kuna. Jedan takav nosi 75 jaja godišnje, pijetlovi obično narastu do sedam kila. Kada su ljudi iz Konavala došli kod mene u Zagreb i vidjeli jednog takvog pijevca, pobjegli su jer su mislili da je orao – ispričao nam je kroz smijeh.
– Vidjet ćemo što ćemo u budućnosti. Planirao sam ja i patke i guske, sve živo, ali budući da radim, ne mogu sve stići – zaključio je Pongrac.