Ima 19 godina, živi na Stravči, predivnom malom selu na Konavoskim brdima, završila je dvije srednje škole, Umjetničku i Pomorsko-tehničku, a sad se upisala na Muzičku akademiju u Zagrebu! Fascinantno, zar ne? Radi se o našoj ovotjednoj sugovornici, mladoj i uspješnoj Niki Ružariji Orepić, koja je dobila ne samo snažan pljesak, već trajno osvojila publiku šesnaestog Epidaurus festivala u Cavtatu na svom prošlotjednom nastupu. Pročitajte Nikinu priču, od samih početaka vrlo kreativnu… —Jako volim ples pa sam tako deset godina bila u Cavtatskim mažoretkinjama s kojima sam išla na državna i europska natjecanja, a zna se da bismo uvijek ostvarile odlične rezultate. Također i sviram u crkvenom zboru u našoj župi sv. Đurđa. Inače nisam tip od javnog eksponiranja – priznaje nam kroz osmijeh i kako nije baš za razgovore, no kako joj je drago što smo ju pozvali upravo zbog nastupa na Epidaurus festivalu.
I glazba i elektrotehnika su kompleksne, a opet jednostavne. Obje imaju nešto umjetničko u sebi
Za početak, jedno klasično pitanje – kako je počeo tvoj glazbeni put?
Moj glazbeni put počeo je s devet godina, dakle 2012. godine upisala sam se u Glazbenu školu te sam prvih pet razreda osnovne škole pohađala u Cavtatu, a u šestom razredu sam se prebacila u Dubrovnik, gdje sam završila i srednju. Kako to da sam odabrala baš klavir? Ne znam točno ni ja sama, osjetila sam veliku želju pa sam tako roditelje počela nagovarati da me upišu u glazbenu školu. Iznimno mi je drago da to nije bila neka nametnuta ambicija ili želja roditelja ili nekih drugih meni bliskih osoba, nego izričito moj izbor. Radila sam s dvije izvrsne profesorice, Izumi Tamari i Katarinom Šnajder, koje su od mene uvijek uspijevale izvlačiti maksimum.
Koliko je bilo teško biti učenica dvije srednje škole – Umjetničke škole Luke Sorkočevića i Elektrotehničke škole Dubrovnik?
Prilično zahtjevno, ali u istoj mjeri zabavno i lijepo. Naporno je putovati iz Konavala ujutro i cijeli dan provesti u Gradu da bi oko 20, 21 tek stigla doma, no bez obzira na to našlo se vremena za sve, i vježbanje klavira, učenje, druženja, izlaske. Postoje velika odricanja u odnosu na pohađanje samo jedne škole, ali bar ja smatram i u mom slučaju se sigurno isplatilo. Moram pohvaliti svoje profesore iz Pomorske škole koji su razumijevali moj trud i rad u glazbi pa su mi dosta toga tolerirali u vrijeme pripremanja za natjecanja, a i općenito su mi bili velika podrška u mom glazbenom putu baš kao i momci iz razreda koji su me držali kao kap vode na dlanu. S obzirom na sve to, nimalo ne žalim što sam išla u dvije škole, to je vrijeme iz kojeg imam predivnih uspomena, puno prijateljstava za koja se nadam da će se održati, definitivno razdoblje koje bih htjela ponoviti.
Koji ti je bio najveći izazov tijekom školovanja? Koji su tvoji daljnji planovi?
Najvećim izazovom smatram upravo upisivanje elektrotehnike, sjećam se da sam sve šokirala tim izborom, pogotovo što je to kao ‘muška’ škola pa su se svi pitali, pa čak i ja, kako će to izgledati, hoću li se snaći tamo… Nitko nije bio baš oduševljen tom odlukom, roditelji i profesori iz osnovne su bili zabrinuti, ali me nisu htjeli odgovoriti, već su mi bili podrška cijelo vrijeme. Na kraju je naravno ispalo bolje nego što itko može zamisliti. Moji daljnji planovi su završiti sad upisanu Muzičku akademiju u Zagrebu, a onda što Bog da!
Tvoj nastup na Epidaurus festivalu, umjetnička voditeljica Festivala, Ivana Marija Vidović, opisala je kao ‘pravi trijumf glazbe i ljubavi prema glazbi na iskren, suptilan i versatilan način’. Kako je bio predstaviti se svojoj, domaćoj publici?
Jako sam sretna što sam imala priliku nastupiti na Epidaurus festivalu, i to dva puta, a to je i bio prvi put, osim školskih koncerata, da sam se predstavila domaćoj publici. Bilo je iznimno lijepo i emocionalno, pogotovo jer su u publici bili profesori koji su mi predavali i koje znam još od osnovne škole, a osim njih bilo je još poznatih ljudi tako da sam zapravo presretna što sam imala priliku svirati njima djela Liszta, Beethovena, Debussyja i Dore Pejačević. Nadam se da su i oni uživali kao i ja. Posebno se želim zahvaliti Ivani Mariji Vidović koja je prepoznala moj trud i rad i što me pozvala na festival.
Protekle godine bila si na visokom drugom mjestu na državnom natjecanju iz klavira u Zagrebu, u glazbenoj školi ‘Eli Bašić’, na ponos svojih Konavala. S čime si se predstavila? Bilo je i još natjecanja?
Da, prije dvije godine sam osvojila drugu nagradu na Državnom natjecanju, kad sam se predstavila s Chopinovom etidom (op 25 br 2), Beethovenovom Patetičnom sonatom, Chopinovim drugim scherzom i skladbom Dore Pejačević, a i ove godine sam na međunarodnom natjecanju Daleki akordi u Splitu također osvojila drugu nagradu, svirala sam Chopinovu etidu, op. 25 br. 12, Impromtu od Dore Pejačević, Beethovenovu Waldstein sonatu i Lisztovu Tarantellu.
Iako na prvu različite, elektrotehnika i glazba zapravo imaju puno sličnosti, oboje imaju nešto ‘umjetničko’ u sebi, zar ne?
U ovom trenutku težim više glazbenoj karijeri, što je i potvrđeno upisom na Akademiju. Mnogo ljudi kad čuju za elektrotehniku i glazbu budu iznenađeni, ostanu u šoku, nije im jasno kako to uopće može ići skupa, a zapravo su vrlo slične. Usudila bih se reći da su kompleksne, a opet jednostavne. Baš kao što ste rekli imaju nešto umjetničko u sebi. I kod glazbe i kod elektrotehnike, morate shvaćati u najsitnije detalje što i na koji način nešto funkcionira, zašto je nešto na nekom određenom mjestu, koja je uopće svrha tog nečeg, prodrijeti skroz do srži toga da biste mogli nastaviti raditi i napredovati u tome, a kamoli prenijeti to znanje nekome.
A glazbeni uzori? Ili neki autor kojeg voliš izvoditi? Odnosno, jesi li sklonija klasici ili modernim klavirskim izričajima?
Glazbenih uzora iskreno baš i nemam, nekoliko je pijanista čije mi se interpretacije iznimno sviđaju i odgovaraju, kao što su Richter, Giljels, Pletnjov, Shishkin, Khatia Buniatishvili, Levit, Ivan Krpan, Mia Pečnik i mnogi drugi… Od autora najviše mi odgovaraju Beethoven, Mozart, Chopin, Liszt, naša skladateljica Dora Pejačević, a jako, jako volim ruske skladatelje 20. stoljeća poput Skrjabina, Rahmanjinova, Prokofjeva, Balakirieva, Blumenfelda…
Pripremaš li se na neko novo natjecanje?
Zasad ne, vidjet ću tijekom godine, kako sama tako i s profesorom, hoće li biti vremena za to, ako da onda na koje. Trenutno se još ne želim opterećivati novim natjecanjima, bar dok ne steknem naviku na nov način života, na nove okolnosti kao i na rad s novim profesorom.
Za kraj, možda malo osobnije pitanje: živiš na Stravči, prekrasnom malom konavoskom mjestu. Koliko je život u mirnijem kraju pridonio tvom umjetničkom razvoju? Kako izgleda jedan tvoj dan, odnosno – kako sve stigneš?
Mislim da mi je život na Stravči puno pomogao u umjetničkom razvoju jer je cijela umjetnost inspiraciju i pronašla u prirodi. Ja, Bogu hvala, imam priliku biti okružena fascinirajućom prirodom koja me uvijek poticala na rad i budila mi maštu što puno pomaže u interpretaciji glazbenih djela. Taj mir koji imamo mi što živimo na Konavoskim brdima, tu tišinu ne može nitko platiti. Kako sve stižem? Iskreno, ne znam ni ja sama, ali opet kad razmislite – na sve se čovjek navikne. Zna biti jako iscrpljujuće, ali sve se preživi. U svakom slučaju draže mi je da mi nekad nedostaje i to malo slobodnog vremena što imam nego da ga imam previše.