Prošli ponedjeljak sam podijelila prethodnu kolumnu i uz nju napisala da u naslov iduće idu Tomašević i Thompson, teme koje će naš narod uvijek zanimati više od bilo kojih ostalih, nebitno koliko te ostale teme pokušavale osvijestiti stvari kao što su duševno i psihičko zdravlje, pitanja malog čovjeka i sl. Uzalud vam trud, svirači.
Nemam namjeru ni ovaj put pisati o njima, ne jer me tema ne zanima i nipošto ne jer nemam mišljenje o njoj. Naprotiv, mišljenja imam i nekoliko, ali ono što primjećujem jest kako nismo svjesni stalnog navođenja masa da se bavimo onim što je spektakularno, što prodaje reakcije i klikove, a ne onim što oblikuje naše stvarne živote. Kao da smo naučili pljeskati i zviždati na krivim mjestima, zaboravljajući sve ono što se događa između, ispod površine, u našim vlastitim domovima, ulicama, zgradama i mislima.
Zato sam i ovaj put odabrala sigurno manju čitanost, ali tekst posvećen onima koji rijetko imaju headlineove, o ljudima koji drže sustav, a nikad nisu spomenuti. Čistačicama koje ujutro prve uđu u zgradu i izlaze posljednje, ostavljajući iza sebe red koji se podrazumijeva i koji ne puni naslove nacionalnih novina. O domarima koji popravljaju sve što pukne ili zapne, iako njihovo ime nikad nećete pročitati u rubrikama o uspjesima škole ili firme. O vozačima autobusa koji u dušu poznaju ritam grada i o administrativnim radnicima koji tiho srede papire, prijave i dozvole dok se mi bunimo na birokraciju, a oni je zapravo drže u pokretu.
Tu su i medicinske sestre i tehničari koji drže bolnicu na životu i koji ostaju uz pacijenta nakon što liječnici odu, trpeći noći pune alarma i tišine. Možemo pričati i o odgajateljicama i pomoćnom osoblju u vrtićima, koji vide djecu puno prije nego što ih drugi primijete. Prepoznaju tko je gladan, tko je tužan, tko je sam i rade to svaki dan, bez prevelike pohvale i nagrade. Možemo nabrajati u nedogled. Dostavljači, komunalni radnici, radnici u skladištima, nastavite niz sami. Učitelje neću spominjati jer je moja struka, a to nije poanta ove kolumne. Iako, svi smo svjesni koliku važnost jedan dobar učitelj može nositi za cijelu zajednicu.
Svi ovi ljudi ne traže i ne žive od aplauza, a bez njihovog djelovanja ne možemo zamisliti vlastitu svakodnevnicu. U svijetu u kojem se vrijednost sve češće mjeri vidljivošću, oni ostaju nevidljivi. Krpaju rupe sustava, nose tuđu nervozu, slušaju pritužbe, nepitano odrađuju prekovremene sate i odnose posao svojim kućama. Ako se mene pita, to je stup jedne države. Njegov glavni dio. Ne oni koji se vide s govornica, u kamerama i naslovima. Kad bi oni stali, stalo bi sve. Ne spektakularno i glasno, nego tiho i postupno. Ali u Republici Hrvatskoj neće stati jer za njihovo zaustavljanje trebala bi snaga zajedništva pa ih zato Republika Hrvatska, ili oni koji se predstavljaju iza njenog imena, uspješno dijele i razdvajaju. Naravno, ništa nije opasnije od svjesnog i probuđenog naroda pa bolje da kategorije i dalje budu „mi“ i „oni“, „naši“ i „njihovi“.
U tim podjelama nema mjesta za malog čovjeka koji samo želi živjeti mirno. Njega se drži na rubu iscrpljenosti, financijske nesigurnosti i stalnog osjećaja zamjenjivosti. Dovoljno je umoran da nema snage pitati zašto i dovoljno zauzet da ne stigne gledati širu sliku. I dok se mi bavimo tko je što kome rekao, tko je što uzvikivao na svojim koncertima i tumačimo državni ustav onako kako nam odgovara, svi gore nabrojani ljudi dolaze na svoje poslove i popravljaju oni što se iz dana u dan raspada.
Možda je upravo zato lakše pričati o ideologijama, nego o radnim uvjetima. Lakše je biti dio mase, a ne zajednice. Zajednica traži odgovornost, pogled prema drugome i spremnost da se vidi nepravda, čak i onda kad ne pogađa izravno nas same.
Ne pokušavam ovim riječima postići moralnu nadmoć, već poslati jedan podsjetnik da ispod svih podjela, rasprava i tema koje privlače državnu pažnju, postoji stvarni život kojeg netko svakodnevno održava na nogama. I sve dok to zaboravljamo, čudit ćemo se posljedicama, pitati kako i zašto nam se ovo događa i zašto nam se sustav stalno klima.
Odgovor već znamo, samo uporno gledamo tamo gdje je najglasnije, umjesto tamo gdje je najvažnije.
“Nije teško uništiti državu, teško ju je postaviti na čvrste noge.” – Pindar
