Znate kad je ženin glas najglasniji? Onda kad joj ga više nitko ne može oduzeti jer njeno ime u tom trenutku postane glavna tema članaka i naslov koji bode oči s naslovnica, tek kad nas njene oči promatraju sa crno-bijele fotografije koja vrišti samo jedno: „Sad je kasno!“ U tom trenutku budi se naša sezonska empatija, svijest koja se pojavi tek kad čujemo imena mrtvih žena, kao da ne postoje one koje se još boje javiti i istupiti, kao da je zločin započeo tek s njenom smrću i kao da tragedija nije počela puno ranije. Čekamo crnu kroniku da progovori, a spavamo kad treba osvijestiti što su zločin i nasilje u prvom redu.
I to nasilje ne mora uvijek započeti udarcem. Bolnije je kad se rađa postepeno, kad prvo uslijedi riječ, pogled i kontrola. Bolnija je ona staza kojom žena, čitaj dalje žrtva, korak po korak gubi sebe i ulazi u kavez koji se tako teško vidi izvana. I onda pametne glave dolaze s pitanjima „Zašto šute?“, „Zašto se boje?“ i na koncu „A zašto nije otišla ranije?“
Kako društvu objasniti da šutnja ne mora uvijek dolaziti iz straha? Kako društvu objasniti da je ono samo nametnulo razlog njihove tišine, da je izrodilo veo srama kojeg žrtva nosi preko cijeloga lica zaklanjajući pogled i odgovore na čitav spektar njihovih pitanja?! Kako društvu objasniti da su sva ta pitanja kriva i neupućena pravoj osobi? Jedini upitnik treba podebljano stajati iza riječi: „A zašto je to učinio?“
Takvim greškama, često nesvjesno, prebacujemo odgovornost s počinitelja na žrtvu, zanemarujemo zločin, a ističemo „korake“ kojima je ona isti taj zločin mogla spriječiti. Na već povrijeđena leđa stavljamo teret krivnje, srama i beskrajnih „što ako“ scenarija. A počinitelj? On ostaje nevidljiv, skriven u sjeni loše postavljenih pitanja i sigurnosti koje mu je omogućilo društvo koje vrišti: „Pa zašto si šutjela?“
A kad sam već kod krivih pitanja i pogrešnih krivaca, postoji još jedna opasnija kategorija koja se odnosi na seksualna nasilja. Tad umjesto „Zašto je to učinio?“ pucamo pitanja što je nosila, gdje je bila, je li rekla „ne“ dovoljno glasno, je li se dovoljno dugo opirala i je li se „pogrešno“ smijala, plesala ili hodala. U posljednje vrijeme viđam odlična videa po društvenim mrežama gdje žene pred svoje pse stavljaju komad mesa, a isti ti psi čekaju njihovu dozvolu da se posluže hranom koja ih mami. I ako životinja može suzbiti svoje nagone, možemo li i mi suzbiti potrebu za traženjem alibija za počinitelja koji za razliku od psa, ima mogućnost razmišljanja i moć razuma?
Svako pitanje za koje mislimo da pripada žrtvi omekšava krivnju počinitelja, a upravo je on jedina osoba koja je svojom voljom donijela odluku da povrijedi, ponizi i prisili. Jedina je osoba koja je imala kontrolu nad svojim postupcima i koja snosi moralne, pravne i sve ostale vrste odgovornosti. I možda, tek možda, uspijemo barem malo pomaknuti onaj veo srama i dovesti do toga da riječi čujemo dok je slika još u boji, dok njene oči nisu na naslovnici, dok je živa, prisutna i stvarna, dok nije postala ona tužna statistika koja porazi ovo naše moderno društvo svaki put kad se brojka uveća.
I za kraj, žrtva nikad ne duguje objašnjenje, počinitelj duguje odgovornost, a promjena počinje tek kad mi prestanemo pitati „zašto ona?“ i upitamo „zašto on?“
