Jasminka već petu godinu putuje Europom na motoru sa svojim psom Reom. U početku je doživljavala motor kao puku potrebu, no s vremenom joj je postao sve dražim i od običnog prijevoznog sredstva proizlazi u ljubav koja traje već 25 godina. Kad je Rea stigla u njen život, poželjela ju je voditi sa sobom. Kako ne posjeduje vozačku dozvolu za auto, motor je jedino s čim je mogla samostalno putovati. Tako su krenule. Na početku su odlazile na putovanja po okolici Dubrovnika, a kasnije po Hrvatskoj. Sada najčešće posjećuju Španjolsku, ali i druge europske zemlje. Planira uskoro svoje pustolovine proširiti na druge kontinente.
Jedinstvenom pojavom, Jasminka i Rea privlače pozornost. Na graničnim prijelazima ih policajci znaju slikati, a i obični putnici vole zatražiti selfie s Reom. U razgovoru za DuList govori o dosadašnjim avanturama, izazovima, lijepim trenucima i podijelila je savjete za one koji maštaju o avanturama kao što su njezine.
Kako ste dobili Reu?
Rea je pas mješanac, ima jedanaest godina, a pet putuje sa mnom. Udomila sam je jer kupnja psa nije baš nešto što bih prvo napravila. Kad je tek stigla kod nas, bila je malo, preplašeno štene. Htjela sam je svugdje voditi pa sam tražila gdje je obučiti i izvesti iz tog straha. Tako sam završila za trenera pasa na UK Akademiji Karen Pryor. Riječ je o pozitivnoj metodi koja je bazirana na znanosti bez kažnjavanja. Radi se o prevenciji i na učenju novih ponašanja, a ne na kažnjavanju. Radila sam s njom dok sama nije shvatila da je sigurna, da je život lijep i da može gdje hoće. Sad je super, javlja se bez straha i skroz je drugi pas.
Koje metode se provode na spomenutoj Akademiji?
Pozitivne metode se primjenjuju, ne samo u Engleskoj, već i u cijelom svijetu, nije još toliko stiglo do nas. Ljudi smatraju psa prijateljem i članom obitelji. Naš odnos sa psima kroz edukaciju može biti tako dobar da oni počnu razgovarati s nama pa znamo točno što pas želi. Psa se navodi na dobar izbor tako da ga se dovede u situaciju gdje će on korak po korak doći do željenog ponašanja. Ako želimo da sjedne, svaki pokret prema dolje koji on napravi, mi ćemo reći bravo i nagraditi ga. Kasnije će pas osvijestiti taj pokret i sjest će namjerno s očekivanjem da će dobiti nagradu zbog sjećanja na ono što se prije dogodilo. Nevjerojatno je koliko pas može osvijestiti svoje pokrete i ponašanja. Ja sam Reu osvijestila da vrti ušima. Sve ide kroz igru. Određeni pokret postane signal psu da to napravi. Kad se ponovi nekoliko puta, cijeli život je naučeno. Ako udarimo psa, narušavamo naš odnos s njim. Pas nas se počne bojati umjesto da želi raditi s nama.
Kako ste započeli avanture putovanja na motoru?
Prije bih se vozala sama ili s društvom po gradu i okolici, nisam išla nigdje dalje. Onda kako sam nju udomila, počela sam dosta planinariti i šetati po brdima u čemu smo obje uživale. Primjerice, htjela sam ići planinariti u Župu, a nisam znala kako da je prebacim kad nemam auto pa bih išla s tadašnjim partnerom na motoru. On bi vozio, a ja bih držala Reu. Kasnije, kad sam prekinula s partnerom, našla sam ruksak za nju pa bih je učila kako da bude mirna u ruksaku. Potom sam shvatila da je ne mogu nositi u ruksaku na duže vožnje jer bi me zaboljela leđa pa sam joj namjestila torbu za motor. Sada ona ima svoju torbu u kojoj uživa kao da je cijeli apartman. Dok su mi roditelji bili živi, ostavila bih je nekad kod njih. Pošla bih kampirati ili spavati negdje sama na jedan dan, ali opet, bez nje mi ne bi imalo puno smisla. Kad su nas oni napustili, nisam je imala kome ostaviti, a nisam baš htjela kod prijatelja jer je Rea dosta osjetljiva da bih je pustila. Bez nje mi svakako nije fora nigdje ići. Pođem se provozat s društvom bez nje po danu ili odem na ručak, ali predvečer je treba ići šetati pa sam uvijek tu. Sve prema njoj organiziram.
Koja je potrebna oprema za putovanje sa psom?
U Njemačkoj je regulirano kako se životinje mogu prevoziti, u nas to još nije riješeno koliko znam. Njenu torbu sam fiksirala za motor, ojačana je iznutra tako da se ne može lako iskriviti, što god da se dogodi. Za nju nema prava pseća torba jer je većih dimenzija pa sam uzela torbu koja joj je odgovarala. Ona na sebi ima oprsnicu koja je vezana za plastično dno naprijed i nazad. Ima posebne naočale kako joj ne bi smetao vjetar. I ima vjetronepropusnu zaštitu za glavu i uši. Ako joj njuški smeta, onda se ona zavuče, naučila je da se sakrije. Ako vidim da se uznemiri, onda stanem. To nije često jer inače stanem svako sat vremena s njom. Prilagodim joj se maksimalno. U danu pređemo oko 300 kilometara. Naravno, potrudim se da imamo vremena i za šetnju.
Koje je najduže putovanje na kojem ste bili s Reom?
Mjesec i deset dana po Španjolskoj je najduže putovanje na kojem sam bila s Reom što je rezultiralo s prijeđenih više od 10 tisuća kilometara. Pošle smo do Italije s trajektom, iz Italije u Barcelonu s drugim pa prema Valenciji i planinskom lancu Picos de Europa, a taj dio je uistinu predivan za voziti i vidjeti. Spustile smo se do Camina de Santiaga pa u Portugal gdje smo ‘cik-cak’ načinom obišle cijelu državu. Portugal je mala država u kojoj se ima mnogo toga za vidjeti i probati od hrane. Fantazija. Onda smo došle do pustinje Gorafe pa kroz nju. Teško mi je sjetiti se svih mjesta jer sam ih puno obišla. Znam da smo se od sredine Španjolske spustile prema obali do Valencije i Barcelone pa smo trajektom nazad u Italiju gdje smo imale tri dana do sljedećeg trajekta pa smo posjetile Amalfi obalu, Rim i Napulj.
Možete li nam reći neke zanimljivosti s putovanja?
Prošle smo Pirineje kroz ‘adventure country tracks’ put koji počinje na Cap de Creusu, najistočnijoj točki kontinentalne Španjolske, a završava se u San Sebastianu na obali Atantskog oceana nakon pet faza i 1160 kilometara puta. Čak je 55 posto puta ‘off-road’ što znači da u tolikom udjelu nema prave ceste, već su u pitanju svakakvi putevi. Osam puta se prijeđe granica između Španjolske, Francuske i Andore u toj vožnji. Rea je prvi pas ikad koji je prešao tu rutu. Na povratku smo stali na par prijelaza kroz francuske, pa talijanske Alpe i na kraju smo završile u Italiji pa trajektom do Splita prema kući.
Kako nalazite smještaj prihvatljiv za kućne ljubimce?
Teško je. Italija je, primjerice, dosta otvorena prema ljubimcima. Čak i kad moram obaviti kupnju. Postoje dva do tri lanca velikih trgovina koji dozvoljavaju psa unutar tih objekata. Postoje kolica za kupnju u koja može stati pas, a odvojeno namirnice. Nitko ne reagira neobično, skroz je normalno obaviti kupnju sa psom. Osjeti se da Talijani baš vole životinje. Možda milijun pasa uđe u svaki objekt, a oni se prema svakome posebno lijepo ponašaju. Osjećaš se jako dobrodošlo. S druge strane, Portugal je tek nedavno dopustio da psi mogu u restorane pa se ljudi još nisu naviknuli. Čak bi znali uzimati pologe od 100 eura pa kasnije pregledavati je li pas išta uništio. Jednom sam rezervirala smještaj za 25 eura, s time da sam im dva dana prije javila na mail da dolazim sa psom. Oni valjda to nisu vidjeli i bili su začuđeni kad sam s njom došla iako je pisalo da su ‘pet-friendly’ na internet stranici za rezerviranje smještaja. Rekli su da pas ne može sa mnom u tu sobu pa su mi ponudili za 120 eura nadoplate drugu sobu. Bio je stvarno predivan smještaj za kojeg sam najviše ikad financijski odvojila dosad. Inače, dosta je teže naći smještaj kad putuješ sa psom, ali nije nemoguće. Ljeti odlazimo u kampove što je lakše.
Koje savjete biste dali solo motociklistima?
Nije to baš tako strašno osim što zahtjeva jaku organizaciju. Moraš biti svjestan da bilo što da se dogodi, tu si sam. Moraš isplanirati neku rutu za taj dan. Neki ljudi planiraju mjesec dana unaprijed gdje će spavati i sve, a mi planiramo dan za danom. Otprilike znamo neki smjer ili odredište prema kojem idemo, a kojim putem ćemo ići – tu smo fleksibilne. Bilo bi lijepo da što više ljudi putuje da se maknu iz grada. Čim si sam, već si u avanturi. Svega ima na putu, može se doživjeti puno lijepih stvari, ali i puno neugodnih. No, većinom se dogode pozitivna iskustva.
Kakva je moto zajednica, što za Vas znači?
Svi su braća i sestre iako se ne poznajemo. Kad netko dođe ovdje u grad, pomogne mu se, nađe smještaj ako treba. Ako treba pomoći kod kvara ili promijeniti neke dijelove, sve se napravi. Ako bilo što treba, svi se stave kao da se poznaju sto godina. Ne moraš se ni čuti redovito s ljudima iz moto zajednice, ali bilo što da treba, netko će uskočiti. Na putu kad se sretnemo, svi se pozdravljaju i grle. Nije bitno tko si, što si, nego ako voziš motor, naš si. Vozim se i s ljudima iz grada bez da znam puno o njima, to nije važno. Važno je da mi vozimo, da nam je dobro, da se šalimo i nasmijemo te da se vratimo doma sigurno i dobro. To je smisao svega. Jednom sam u Portugalu išla neplanirano po planinama, a znala sam da trebam promijeniti pločice na kočnicama pa me uhvatila kiša, a kočnice su bile potrešene i bilo je nesigurno nastaviti putovati. Nisam stigla do mjesta gdje sam se dogovorila na servis pa je žena, koja me pratila na Instagramu, organizirala sve. Pozvala je prijatelje koji imaju Hondu i znaju gdje su Hondini servisi. Organizirala je sve da se taj materijal napravi, da me prime preko reda i da mogu nastaviti put bez čekanja od sedam dana dok oni to sve skupa srede. Došli su, preuzeli motor, smjestili nas, pregledali cijeli motor, oprali ga i tako nam se put mogao nastaviti na siguran način. Nisam se nikad našla u velikom kvaru, ipak je to Honda, ona se ne kvari. Ali što god treba, da se ne može naći smještaj ili da ne znaš gdje je sigurno, oni pomognu. Daju ti savjete hoćeš li uzeti garažu, ostaviti motor na ulici u nekom gradu i slično. Nikad nisi sam. Upoznala sam nekoliko ljudi koji bi vidjeli gdje sam, a koji žive u blizini, pa bih ih sačekala kako bismo otišli zajedno, pokazali mi neka lijepa mjesta u okolini. Nakon toga bih nastavila svoj put. Družiš se bez obveze na neki lijep način i vidiš lijepo mjesto gdje si došao.
FOTO: Nora Di Leo, privatna arhiva