Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi.
Prije točno 42 godine, na kioscima u bivšoj Jugoslaviji izašla je prva epizoda talijanskog stripa Alan Ford. Izašla i otišla u legendu.
Taj strip, djelo scenarista Lucianija Secchija (poznatiji pod pseudonimom Bunker) i crtača Roberta Raviole (poznatiji pod pseudonimom Magnus) možda i nije toliko promijenio samu povijest stripa koliko je utjecao na živote milijuna obožavatelja u čitavoj Jugoslaviji. Čini mi se da su baš Alan Ford i svi ti šašavi članovi Grupe TNT bili upravo oni kojima su u kolektivnoj svijesti publike pripadala, i još pripadaju, neka opća, najposebnija mjesta, vezana ne samo za medij stripa nego i uz život na ovim prostorima općenito. Gotovo pa je nevjerojatna i neobjašnjiva popularnost koju je Alan Ford imao na prostoru bivše Jugoslavije.
Puno veću nego i u samoj Italiji. Premda su Alana Forda Secchi i Raviola zamislili kao kritiku američkog konzumerističkog mentaliteta (oni ismijavaju i kapitalizam i rasizam i brojne druge osobine američkog društva, ali i totalitarizam zemlja s istočne strane Željezne zavjese), u Jugoslaviji je on naišao na sasvim drukčije čitanje. Ono što se do tada rogoborilo ispod glasa u sigurnosti vlastita doma, sva ta sitna negodovanja i besmislice koje su nastajale u sukobi između stvarnosti i vladajuće mitologije, odjednom su izašli pred lica čitatelja u obliku stripa. Stranice Alana Forda su možda više od bilo čega drugoga u Jugoslaviji prikazale sav sjaj i bijedu državnog uređenja u kojemu je sve, barem na papiru, funkcioniralo dok je u stvarnosti pucalo po svim šavovima.
Juga kao cvjećarnica
U fikcionalnim likovima i situacijama ovoga stripa prepoznavala se domaća stvarnost, i to ona koja se nije smjela komentirati. Barem ne domaćim autorima. Na nekom sam forumu nedavno naletio na genijalnu dijagnozu koja objašnjava uspjeh Alana Forda na našem tržištu: ‘Pravi razlog što je jedino u Jugi taj strip bio popularan je to što je Jugoslavija zapravo bila ta ‘nesvrstana’ cvjećarnica koja je sa zavišću gledala kako bogati oko nje jedu (Italija, Austrija) i nije nam se bilo teško identificirati s Alan Fordom, mladim likom koje je doselio u veliki grad iz provincije kao i prosječni Jugoslaven sedamdesetih.
Nije teško vidjeti da Broj 1 neopisivo sliči na maršala (glumeći brigu za svoju cvjećarnicu pobere sav novac za sebe osobno), da je Debeli šef tipičan nesposobni i lijeni birokrat – slika i prilika debelog socijalističkog nesposobnog direktora, da je Grunf stari nacist – vjeran i glup kao pas, da je Jeremija pravi Hrvat koji stalno jamra i kuka, a nije mu ništa, da je neurotični i pohlepni Bob Rock isto vrlo blizak našem mentalitetu, a da je sir Oliver slika i prilika osiromašene stare građanske austrougarske klase koja je bačena na prosjački štap i morala se snalaziti na ovaj ili onaj način, ali je imala ‘edge‘ i neki šlif koji ju je odvajao od seljaka sabranih kojekuda. Ukratko, grupa TNT je bila slika i prilika socijalističke Jugoslavije.’
Državni cenzori su i ovaj strip nemilice rezali, no, na sreću, iz pogrešnih razloga. Brižni dušobrižnici i đavolji birokrati izbacivali bi kadrove u kojima bi se veličao nacizam (primjerice, svastika na ruci profesora Kreuztera bila bi izbrisana), a ostavljani su oni za koje se smatralo da se izruguju sa stilom života Zapadne kulture. Zahvaljujući ovom previdu cenzora, brojne su generacije kroz Alan Ford počele strip gledati drugim očima i u njemu počele prepoznavati brojne druge mogućnosti. Strip je kao oštra satira vladajućeg poretka postao moguć. I nije pretjerano ustvrditi kako je baš ovaj strip odgovoran za rađanje kritičke svijesti kod mladih naraštaja.
Brixyjev prijevod
Također, jedan od razloga fenomenu Alana Forda u Jugoslaviji je fantastičan, sad već legendarni prijevod Nenada Brixyja, koji je talijanski maestralno preveo na hrvatski, ne obazirući se na klasičan hrvatsko-srpski standard. Brixyjev prijevod je bio toliko genijalan da nećemo pretjerati kad kažemo da je za popularnost Alana Forda u Jugoslaviji on sam jednako važan kao i Magnus i Bunker. Ni više ni manje. Brixy nije samo prevodio Bunkerov tekst, on ga je i prerađivao, prilagođavao, gotovo pa i sam pisao. Neke njegove verbalne dosjetke postale su dio svakodnevnog govora, a neke poštapalice iz Alana Forda postale su stvari opće kulture.
Legenda kaže kako su prilikom izdavanja beogradskog izdanja Alana Forda (nakon raspada Jugoslavije) njegovi poklonici organizirali demonstracije zbog zadiranja u Brixyjev prijevod i prilagođavanja Alana Forda srpskom standardnom jeziku.
Već od prve epizode nazvane jednostavno ‘Grupa TNT’, čitatelju je bilo jasno da se sada susreće s nečim potpuno novim i drukčijim. Svijet u koji nas uvode Magnus i Bunker je svijet tajanstvenih tajnih agenata, misterioznih ljepotica s figom u džepu i bogataša obuzetih dosadom dok jedu barem kamenice i piju barem Dom Perignon. Slično kao i u romanima Iana Fleminga. Već viđeno? Nikako. Ovdje je špijunska avantura izgubila borbenost, a zločinačka intriga rastapa se u komediji i groteski.
Degradacija žanra
Likovi u Alanu Fordu nisu jednostavni, jednodimenzionalni, označenim žigom herojstva ili sramote, oni su nijansirani, puni sitnih trzaja, jadnici uhvaćeni u koštac s problemima koje ih nadilaze. U Bunkerovom scenariju vidimo potpunu degradaciju žanra. Primjerice, naoružanje i oprema tajnih agenata uvelike je tradicionalno: pištolji s prigušivačima, sprave za mučenje, letjelice, itd. Ali pogledajte pažljivo o kakvim se oruđima ovdje radi: pištolji su istrošene mišolovke iz piratskog rata, prigušivači su limenke, sprave za mučenje su same ruke mučitelja koji će savijati ekstremitete žrtve, a letjelice funkcioniraju po principu kvalitetnog zaleta i sreće.
Halo, Bing, kako brat? Pokrao dijete od šest mjeseci i dobio šest mjeseci? Ah, nikad se taj neće promijeniti.
Izvor: PLAN B/Saša Čobanov